"Dati autoceste u koncesiju bez konsenzusa i podrške javnosti zadnje je što bih učinio. A ako bi se i ostvario prihod od davanja autocesta u koncesiju, taj novac ne bi smio ići u proračun za potrošnju za plaće i mirovine jer tako nikada ne bismo izašli iz krize", izjavio je Nikica Valentić u travnju 2011. godine.
Ima stoga neke simbolike u činjenici da je upravo Valentića, zajedno s još četvrto bivših hrvatskih (hadezeovih) premijera, premijer Zoran Milanović ugostio na ručku upravo onoga dana kad je na sjednici Vlade obznanio da autoceste idu u koncesiju i da će taj novac poslužiti za plaćanje dugova.
Pravdajući pritom taj potez ostavštinom HDZ-ove vladavine, one koja je nagomilala dugove i kredite s ogromnim kamatama, a proračun izbušila poput sita.
Papagajsko slušanje
Ako je Milanović želio pokazati da može i želi slušati mišljenja iskusnih prethodnika, kako su to papagajski ponavljali njegovi jučerašnji gosti, onda je mogao čuti što kaže Valentić, u hrvatskoj političkoj mitologiji poznat kao najuspješniji hrvatski premijer.
Ako nije želio slušati, a to već više sliči na njega, onda nije jasno zašto je pristao sjesti s bivšim premijerima na ručak.
Čemu je zapravo služila ta prilično bizarna predstava?
Da, premijeru
Možda da Nikica Valentić može glumiti premijera. Možda da se Jadranka Kosor opet ugura pred kamere. Možda da Stjepan Mesić pokaže da je više od bivšeg predsjednika. A Manolić da objasni sve oko Josipa Perkovića.
Možda su, pak, imali namjeru skrenuti nam pažnju na činjenicu da je sve njih u skladu s ustavnim ovlastima vlastoručno postavljao Franjo Tuđman, dok je jedinu premijerku vlastoručno, u skladu s osobnim nahođenjem, postavio Ivo Sanader.
Što baš i nije nešto čime bi se čovjek pohvalio.
Kontinuitet propasti
A možda, što je bi još bilo najgore od svega, da nas zajedničkim snagama podsjete na kontinuitet državne politike od Jože Manolića do Zorana Milanovića. Politike koja je svojim kumulativnim djelovanjem dovela do sadašnjeg kolapsa.
Milanoviću bi stoga bilo pametnije da se distancirao od tog nasljeđa, a ne da s njegovim kreatorima (minus utamničeni Sanader) srdačno dijeli bakalar i voćni kolač. Nije sporno da je mogao od tih ljudi svašta naučiti: jedino postoji opasnost da bi on, onakav kakav je, mogao usvojiti ono loše, a zanemariti ono dobro.
I pritom se još doveo u poziciju da ga ljudi krenu uspoređivati s Mesićem, Valentićem, Matešom i dođu do zaključka kako nisu baš napredovali od devedesetih naovamo.
Pa koja je onda bila svrha te pokazne vježbe u Banskim dvorima?
Premijeri su demonstrirali zajedništvo i solidarnost? Zemlja je u izvanrednom stanju pa sve glave stavljaju na kup? Kumovi propasti moraju se držati zajedno? Ili čisto da se malo podruže?
Budući premijer
Ne bi onda bilo loše na idući ručak pozvati i budućeg premijera. Čisto da vidi što ga čeka. Da vidi što ne smije, ne može ili neće učiniti.
Ili da učini ono što drugi ne bi preporučili.
Manolić je bio najgori premijer i srećom nije dugo izdržao, Gregurić je tolerirao hrvatske ratne zločine i početak tajkunizacije, Valentić je promatrao rast uvoznog lobija i pljačku društvene imovine, u Matešino vrijeme srušio se bankovni sustav i čitavo gospodarstvo, Jadranka Kosor godinama je držala svijeću Ivi Sanaderu.
A Milanović ih je ugostio baš na dan kad je autoceste založio kako bi vratio dugove.
Ono što je premijerima bio prijateljski ručak, nama su bile karmine. Na kojima se fino jede i o pokojniku priča sve najbolje.