Tin Šunjerga, David Komšić, Filip Zavadlav, Boško Šapić, Ivan Dvorski, Hrvoje Knežević, Danijel Bezuk i još desetak drugih. Što im je zajedničko? Svi su bili mladi. Svi su imali oružje. Svi su ubili.
Što su rekli na sudu, za sve osim Bezuka koji se ubio, možete pročitati u tjedniku Express. Ali široka je to lepeza motiva za uzimanje “pravde” u svoje ruke: od toga da su smatrali da im se ograničava sloboda, da ih se ugnjetava, da su djevojke nepoštene prema njima pa do koristoljublja. Svi ti mladi ljudi bili su pomračena uma.
Ali nitko od njih nije slavljen u jednom, glasnom dijelu javnosti kao Bezuk, koji je umalo ubio policajca pred Vladom. Zato što je spremnik ispucao u policajca i Vladu nalazi se opravdavanje više nego da je pucao na roditelje, susjede, djevojku... Ali obrazac je isti. U njihovim glavama oni su pretrpjeli nepravdu i odlučili su je sami ispraviti.
A pojmovi (ne)pravde i (ne)zadovoljstva su toliko široki da ostavljaju mogućnost da ih svatko tumači na svoj način. Uzmite radnika i poslodavca. I jedan i drugi mogu biti nezadovoljni. Poslodavac jer smatra da je radnik lijenčina, radnik jer misli da je preslabo plaćen. Ako ne uđete u detalje, nikad nemate pravu sliku.
Bezuk je napisao da je dosta “bezobzirnoga gaženja ljudskih vrijednosti”. Samo što je ranije objavio da bi ubijao Srbe. Ne samo da bi gazio njihove ljudske vrijednosti, nego bi ih izbrisao. Bez suda i pitanja. Metkom. Dakle, nema govora da je Bezuk neki humanist. On je samo imao svoj pomračeni pogled na “ljudske vrijednosti”.
Na što je mislio da je “dosta prevara”, nikad nećemo doznati, ali i to je širok pojam. Budući da je mrtav, ostavio je svakome da interpretira kako želi njegove riječi, a političarima da se svađaju tko je više kriv. Ispod tih rasprava ostaje činjenica da je davanje legitimiteta bezumnom činu samo okidač da netko drugi koji nas sluša ili čita učini isto.
I tu je odgovornost svakog od nas, pojedinca, da gradimo civilizirano društvo.