Jedna od temeljnih zadaća kazne u pravosuđu jest generalna prevencija kaznenog djela: sudovi moraju svima jasno staviti do znanja da se zlodjela ne isplate. Dodamo li u ovu formulu jednu jedinu riječ - “sitna” - ona se može pokazati točnom: u Hrvatskoj nije pametno činiti sitna kaznena djela i prekršaje jer ćete za njih biti drakonski kažnjeni. Svi znaju te slučajeve - bakica koja je zbog nekoliko desetaka kuna duga disala prosijani zrak zatvorske ćelije, pas Medo, bolesni Juanito...

Mali čovječe, budi kuš i ispunjavaj svoje obaveze jer ti neće biti oprošteno, tako glasi ova lekcija. No kako “ni med cvetjem ni pravice”, tako su i presude “eliti” izrazito neujednačene. Bivši potpredsjednik Fonda za privatizaciju, Josip Matanović, zbog primanja mita od 50.000 eura pravomoćno je osuđen na 11 godina zatvora, dok je Ivo Sanader za deset puta veći novac nepravomoćno osuđen na dvije i pol. Tu nešto ne štima.

Ako je Sanader počinio to kazneno djelo, kao važan političar, trebao je dobiti drakonsku kaznu. Ako nije, trebao je biti oslobođen. A ne ovako, “ni pirka ni kanjac”, da se poslužimo njegovim riječima. Tako dramatične penalne razlike unose nemir u javnost, signaliziraju nejednakost, neujednačenost kaznenopravne prakse...

Ljudski mozak funkcionira na bazi usporedbi: kako prolazi Bandić, a kako bih ja da sam učinio isto? Što se događa Sanaderu i Vidoševiću, a što bi se dogodilo meni? Društvene, ekonomske i demografske posljedice ovakvog sudovanja nije moguće egzaktno izmjeriti, ali one su jasne: ljudi bježe iz takvog sustava.

Čovjek dulje može trpjeti neimaštinu nego nejednakost. Dodamo li tomu odsustvo nade - dapače, iz generacije u generaciju ovdje dolaze sve gori i bezidejniji lideri - jasno je da je i hrvatsko pravosuđe katalizator egzodusa. Ono, zapravo, ovakvim sudovanjem presuđuje svima nama. I ta je presuda drakonska - duga, teška robija bez izgleda za skoro pomilovanje.