"Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koji neprestano ulaze u um, stalno se ponavljajući. Opsesije nisu pretjerane brige o stvarnim životnim problemima."
Tomislav Karamarko se pohvalio da ima jednu "opsesiju".
A kad je on u pitanju, doista je teško iz prve pogoditi na što točno misli.
Mogli bi to biti Jugoslaveni i udbaši. Mogao bi to biti Franjo Tuđman i Josip Broz. Možda su to unutarnji neprijatelji koje on i njegovi stranački drugovi tjeraju iz zemlje. A možda branitelji koje čuva u šatoru. Mogli bi to biti policija i tajne službe. I svakako, državne sinekure i crni fondovi.
Što se HDZ-a i Tomislava Karamarka tiče opsesija, kao što se vidi, ima na bacanje, ali nikada ne bismo pomislili da se među njima nalazi i - gospodarstvo.
"Gospodarstvo je naša opsesija", pohvalio se prije par dana šef HDZ-a, najavljujući kako je njegov gospodarski program "de facto gotov", te da oni "mogu krenuti u preuzimanje vlasti".
Što je također jedna od njihovih opsesija.
Tuđmanov kip
A opsesije su prilično neugodne pojave i nemaju pretjerane veze sa stvarnim životom. Zato je logično da u onom trenutku kad Karamarko govori o gospodarstvu kao "opsesiji njegove stranke", njegova kninska gradonačelnica najavljuje gradnju trometarskog spomenika Franji Tuđmanu vrijednog najmanje milijun kuna.
To je njezina kapitalna investicija u gradu u kojem četvrtina stanovništva živi na socijalnoj pomoći.
To zaista izgleda kao prava opsesija.
Pa ako će tako izgledati ovaj gospodarski program, čije se donošenje iščekuje kao povratak proroka koji s planine donosi isklesane zapovjedi, onda nije nikakvo čudo što Karamarko spominje opsesije.
On, isto tako, opsesivno ponavlja kako se mora zaustaviti iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, dok su isto vrijeme njegov gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin, stojeći ispred panoa s parolom "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo", poručuje onima kojima "ne pašu hrvatska zastava i grb" da se "gube iz Hrvatske".
Oni, pak, koji su optuženi da su pod tom istom zastavom i grbom oštetili proračun te iste države za 21 milijun kuna, mogu slobodno ostati.
To isto zvuči kao neka HDZ-ova zafrkancija.
Program na salvetama
I kad smo već kod zafrkancije, pogotovo na HDZ-ov račun, zamislimo da je Milanović raspisao parlamentarne izbore prije nego što je taj famozni program bio dovršen?
Što bi u tom slučaju učinio siroti Karamarko? Pokupio na brzaka par savjeta na post-it papirićima i s njima krenuo u kampanju? Ili bi u kampanji govorio narodu da se još malo strpi, jer se gospodarski program još printa u Münchenu?
Uglavnom, taj program je postao opsesija na isti način kao što su sve druge opsesije kojima nas je Karamarko zasipao proteklih par godina služile tek zamagljivanju činjenice kako se HDZ ne bavi svojom najvažnijom opsesijom, gospodarstvom.
Sada, pak, reklamiraju spasonosni njemački gospodarski program, iako bi se očekivalo da kao najveća hrvatska i najveća domoljubna stranka, imaju u svojim redovima dovoljno svojih stručnjaka i vlastitog znanja, i sve to čine usprkos notornoj činjenici da su njemački antikrizni recepti u proteklih šest godina ugušili europsku ekonomiju.
Bili su uspješni gotovo kao oni Staljinovi programi iz '47., koje je jučer spomenuo Zoran Milanović.
To su njemačka posla
No, ako sve pođe po zlu, kako to obično biva s hadezeovim gospodarskim opsesijama, Karamarko će makar moći izjaviti kako to ionako nije HDZ-ov program, kako nisu oni to pisali, oni s tim nemaju apsolutno nikakve veze i neka se sve primjedbe adresiraju na onaj tamo bavarski institut.
A dok se ta programska opsesija ne realizira, a printeri u Münchenu gutaju toner k'o šašavi, HDZ ubija vrijeme zabavljajući se drugim opsesijama.
Gradnjom spomenika Tuđmanu, tjeranjem unutarnjih neprijatelja iz zemlje, pozivanjem optuženika, osuđenika i mračnjaka na predsjedničku inauguraciju... A Karamarko nas uveseljava svojim doskočicama i poskočicama.
Nijemci su iza ugla.