Stvarno ne tražimo puno.
Samo da SDP-ovci lijepo sjednu, dogovore se i što prije nas obavijeste trebamo li se tog HDZ-a plašiti ili se možemo s njim sprdati.
Jer ovo doista više nema smisla. Danima nas upozoravaju kako HDZ želi destabilizirati Hrvatsku, prozivaju ga povodom uhićenja u HAC-u, naslađuju se nad njegovom političkom ostavštinom iz podruma Nadana Vidoševića, tvrde kako HDZ stoji iza referenduma o braku, odvođenja djece iz jednodomskih obitelji i tko zna čega još.
NI HDZ ni Crkva
A onda, nakon vukovarske blamaže, prvo Fred Matić poručuje kako "sada vidimo da iza ovoga ne stoje ni Crkva ni HDZ, već su to organizirala tri 'pametna' dečka", da bi Zoran Milanović sve to rezolutno presjekao: "HDZ i ljudi koji ga vode definitivno su nesposobni za organizirati ovako nešto, nije da ne bi htjeli. Oni naprosto jašu na valu podrške takvim pokretima".
I što se onda dogodi? Samo dva dana kasnije upravo mediji skloni SDP-u objavljuju video dokaz o tome da je jedan HDZ-ovac iz Gradskog vijeća Vukovara organizirao blokadu "nevukovarske kolone".
Pa onda više nije jasno je li taj nesretni HDZ sposoban ili nesposoban organizirati državni udar? Treba li ga ozbiljno shvatili ili se šaliti s njihovim diplomskim radovima, nemuštim čitanjem s papira u Saboru ili oportunističkim kaskanjem za svjetonazorskom revolucijom?
Na čelu ili na repu?
Očito ni sam Tomislav Karamarko ne zna kako bi se postavio. Pa se prvo zgraža kako je moguće da je državni vrh zapeo u koloni, onda ironičnim tvrdnjama "da je HDZ uvijek kriv za sve" odbacio odgovornost, da bi na koncu upravo njegova vijećnika snimili kako preusmjerava kolonu.
Treba li se šef HDZ-a time ponositi ili se javno ograditi? Stoji li na čelu kolone ili se samo šlepa za njom? Je li sposoban za državni udar ili nije?
I napokon, treba li sve to biti smiješno ili žalosno?
Ružin poučak
Recimo, prije pola godine, Zoran Milanović proglasio je Ružu Tomašić "elementarnom nepogodom", najopasnijom političarkom u zemlji, pokrenuo hajku koja je donedavnu političku pikzibnericu pretvorila u zvijezdu izbora za Europski parlament i dotjerala je do masne europske plaće.
U isto vrijeme premijer se šalio s Karamarkom. Sprdao se s njim u parlamentu, tvrdio da ne zaslužuje odgovor jer mjesecima nije bio u Saboru, rugao mu se da ne zna pročitati pitanje s papira, a dogurao je do toga da rezolutno tvrdi kako je "nesposoban organizirati blokadu u Vukovaru".
Kao da pazi da ne ponovi grešku s Ružom Tomašić. Onaj u koga se dirne pobjeđuje na izborima.
Ipak, ima logike u ovakvom Milanovićevu omalovažavanju Karamarka i HDZ-a. Ne samo da tako umanjuje njegovu prijetnju i važnost svega što čini, već ignorira i njegovu političku ulogu, a posredno ne želi priznati da ga je upravo HDZ ponizio u Vukovaru.
Kako je to lijepo rekao, nije to bilo djelo "genijalnog organizatora ni velikog manipulatora". Ali čak ni HDZ-a.
Tko se boji Karamarka još, tri za groš?
S druge strane, ovakva taktika može proizvesti kontraefekt. Kako sada stvari stoje, jedino što Milanovića može spasiti na izborima jest strah njegovih birača od Karamarkova povratka na vlast. No ako bude stišavao taj strah, omalovažavajući Karamarka i relativizirajući ozbiljnost HDZ-ove prijetnje, onda će i spustiti tenziju u svom biračkom tijelu.
Ako se ne boje Karamarka, što će im onda Milanović?
I možda je Karamarko, kako nas uvjerava premijer, nesposoban organizirati ovaj desničarski udar preko ćirilice, braka, zdravstvenog odgoja, istospolnih brakova, ali bit će još gore ako se Milanović pokaže nesposobnim pobijediti HDZ.
Jedan je nesposoban vladati, a drugi je (navodno) nesposoban rušiti vlast.
Sve se zapravo svodi na boksanje sa sjenama: Karamarko se brani od nečega za što ga Milanović uopće ne optužuje.
Čekamo samo da se obojica sruše od iscrpljenosti.