U opasnoj, va banque igri s Agrokorom, Andrej Plenković izvukao je pobjedu - doduše, mršavu, ali bolje mršava pobjeda nego debeo poraz. Korekcije unutar poreznog sustava, pompozno nazvane “poreznom reformom”, povećat će ponešto dohodak građana, turistička će sezona biti pristojna, napokon je započeta gradnja Pelješkog mosta, vanjski dug zemlje pao je na 40 milijardi eura (išao je i do 45!), proračun je u suficitu. Broj nezaposlenih je rekordno nizak (istini za volju, zbog iseljavanja, ali svejedno), a radne kvote za strance dižu se do neslućenih razmjera. Poljoprivreda bi također trebala ostvariti dobre rezultate. Unutarnju oporbu Plenković je pomeo na Istanbulskoj konvenciji, vanjsku praktički i nema. Čak da nekim čudom SDP i izabere novog, pametnog, marljivog, elokventnog, sposobnog i karizmatičnog vođu, on bi se prvo morao suočiti s činjenicom da je SDP-ova terenska infrastruktura devastirana. U mnogim dijelovima zemlje SDP-a više nema, a bez “terena” nije moguće dobiti izbore. Plenković je, čini se, anulirao i Kolindu kao kritičara - njoj će za predsjedničke izbore trebati HDZ pa joj nije pametno ljutiti Plenkovića ako nema na vidiku jasnu zamjenu za njega. Ukratko, premijer ima Hrvatsku na dlanu - nitko mu ne može konkurirati, nitko ugroziti njegovu dominaciju.
Poželi li, Plenković može raspisati izbore. To bi mu olakšalo raščišćavanje u stranci jer bi na izbornu listu doveo svoje poklonike, a onda bi imao snage i za jači državni zaokret. Rizik postoji, ali vremenom može biti samo veći, nikako manji. Ključno je pitanje s kim bi nakon izbora sastavio vladu, ali Amerikanci dobro kažu: ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh. Pobijedi li na izborima, svi će stajati pred njegovim vratima, čekat će u redu. Bila bi to prilika za clean start - ostaje vidjeti hoće li se Plenković odučiti za to ili nastavak životarenja koje nije dobro ni za Vladu ni za državu, a, lako moguće, ni za njega.