Jennifer Lopez je, kako tvrde neki američki tjednici i magazini, jedna od najutjecajnijih i najbogatijih žena svijeta te je sasvim normalno da film u kojemu glumi i na kojemu je potpisana kao producentica nema, kao ni ona, na površini nikakve veze sa stvarnim životom običnih ljudi. Ključne dvije riječi su “na površini”, na kojoj ta nespretno napisana, kako je nazivaju, romantična komedija koja, u stvari, nije romantična komedija, laska i njoj i svima oko nje.
Jennifer Lopez ima 49 godina, u filmu glumi ženu od 40 i pritom izgleda kao da stvarno ima 40 (možda i manje), i to, čini se, bez ikakvog zahvata estetske kirurgije, sasvim prirodno mladolika, vjerojatno zahvaljujući discipliniranom zdravom životu, fizičkim vježbama i najblagotvornijoj kozmetici na svijetu. Kad joggira, ne znoji se, a šminka joj besprijekorno miruje na licu čak i dok se tušira. Jennifer Lopez i životni realizam dvije su udaljene estetske galaksije.
Kažem estetske, jer ni najmanje ne podcjenjujem napor glavne glumice i producentice, kao ni njezine ekipe, da svoju glamour estetiku drže pod kontrolom i ne dopuštaju iskliznuća u stvarne kafiće, trgovine, urede i ulice New Yorka.
Izvrstan izvorni naslov filma “Drugi čin” (“Second Act”, 2018.) kod nas je promijenjen u banalan naslov “Sad ili nikad”, te je tako glavna, skrivena, tema filma izgubila svoj logo.
A tema je ozbiljna: sudbina žene nakon četrdesete, kad počinje drugi čin njezina života. I tu je, u hrvanju s ozbiljnom temom, film izgubio meč. Htio je pojesti više nego što je mogao te pritom ostati vitak i gladan. Htio je ispričati priču o lijepoj neuspjeloj 40-godišnjoj ženi koja želi biti sretno zaljubljena, uspješna poslovna žena, brižna majka, vjerna prijateljica te lijepa i privlačna čak i u situacijama kad je to nemoguće.
Ta Pepeljuga neuspjeha koja, u ovoj bajci nalik na američke božićne televizijske filmove, postaje uspješna u ljubavi, poslu, majčinstvu i prijateljstvu - lik je iz ženskih snova, superjunakinja moćnija od superjunakinja Marvela i DC-ja. Sve dok jednoga dana, koji u ovom filmu nećemo vidjeti, a taj dan je blizu, vrlo blizu nakon svršetka filma, ne shvati ono s čime se drsko, inteligentno i hrabro suočila Sharon Stone, koja je 1998. stoički i trezveno izjavila da ima grijeh koji joj nitko, Hollywood pogotovo, neće oprostiti. Navršila je 40 godina i od poželjne junakinje postala, u najsretnijem slučaju, neželjena, često komična, epizodistica koju svi podnose ili kojoj se, u najsretnijem slučaju, smiju.
To je tema za veliki film velikog redatelja, nekoga poput Douglasa Sirka ili autora “Bulevara sumraka”, Billyja Wildera, a s njom se siroti holivudski i televizijski služnik Peter Segal nije znao, a vjerojatno ni želio - suočiti. To mu vjerojatno glavna glumica i producentica Jennifer Lopez ne bi ni dopustila jer joj je važnija bila površna i glamurozna površina filma od zlata skrivenog ispod površine. A da je taj film radio majstor, ta je površina mogla biti i glamurozna i duboka, kao kod Sirka i Wildera.
Uz temu drugog čina života žene koja je prešla četrdesetu, priljubila se još jedna tema koja obilježava nakazno društvo u kojemu živimo, a to je sudbina onih (ne samo žena) koji su sposobni, u zrelim godinama i traže novi posao. U Kini navodno svatko tko navrši četrdesetu, bilo sposoban, bilo nesposoban, dobiva otkaz jer “zna se” da ne može raditi koliko mogu mladi. Ta okrutnost, gora od one robovskog sustava Rimskog Carstva, na Zapadu se sakriva ispod maski političke korektnosti, socijalne skrbi, sindikalizma i djelovanja raznih udruga, no u biti nije ništa manje bolna od kineskog biološkog apartheida. Junakinja filma suočava se i s gubitkom voljenog čovjeka koji je napušta jer ona želi karijeru, a on obitelj i djecu, što si ona ne može priuštiti jer nitko poslovno normalan neće zaposliti, odnosno podnositi, trudnicu. U Segalovu filmu ove su teme razmazane masnim potezima bez uvjerljivih nijansi, pa tako usred filma Lopez čudesno pronalazi majčinstvo, odnosno kćer koju je dala posvojiti kad ju je rodila sa 17 godina, a ta dramaturška akrobacija izbacuje iz ravnoteže ionako krhku narativnu postavu i mnogo više šteti filmu od dobro ispoliranog površinskoga glamoura.
Unatoč svim manama i nespretnostima, film “Sad ili nikad” bio mi je zabavniji i zanimljiviji od većine novih holivudskih blockbustera punih akcije, spektakla, buke i digitalne bahatosti. Jennifer Lopez je prije dvadeset godina u filmu “Daleko od očiju” Stevena Soderberga ostvarila savršenu ulogu savezne policajke Karen Sisco te njezino lice, hod i ples, čak ni u slabijem filmu, nisu specijalni efekti.
>>> Više čitajte u novom broju tjednika Express...