Već danima je u fokusu javnosti Ivan Pernar, koji je odlučio ne cijepiti novorođenog sina te vodi i žestoku antivaksersku kampanju. Plaši ljude. Uvjerava ih u najcrnje moguće ishode. Pernara jedni ne doživljavaju ozbiljno i smatraju ga komedijašem. A drugi u njegovim istupima, s obzirom na to da je javna ličnost, vide poprilične opasnosti.
Već je prije, znamo to, Pernar ustvrdio da se depresija, teška i podmukla bolest, liječi grljenjem stabala, a gripa golemim dozama vitamina C. Sad, po novom, uvjerava ljude da će djeci od cjepiva otpasti kosa ili da će dobiti autizam. Razlozi Pernarova angažmana privatne su prirode.
Stariji sin mu, naime, ima dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma, a Pernar za sve krivi cjepivo. I novinare, naravno, za koje kaže da nagovaraju ljude na cijepljenje. A baš su novinari, što Pernar ne spominje, više puta objavili priče o ljudima čija djeca imaju autizam, a nisu cijepljena. Ili priče onih roditelja koji ne vjeruju u farmaceutske zavjere i koji zdravim razumom, iz osobnog iskustva, sa sigurnošću tvrde da stanje njihove djece nema nikakve veze s cjepivom.
I ti se roditelji, koji znaju važnost cjepiva u spašavanju života, sad već među sobom, na društvenim mrežama, pitaju zašto Pernar nije tako gorljivo angažiran u rješavanju brojnih problema djece s autizmom.
Zašto se, kao saborski zastupnik, s istim žarom ne bori da zdravstveni sustav dobije ranu dijagnostiku autizma, da postojeći centri za autizam rade kvalitetnije i da djeca s tim stanjem imaju bolju mogućnost uključivanja u društvo? I doista, zašto? Znamo s kolikim se problemima susreću roditelji, od nemogućnosti ostvarivanja prava, do posvemašnjeg manjka stručnih ustanova za ovu dijagnozu.
I upravo zato Ivan Pernar bi trebao razmisliti o tome da svoje mjesto u javnom prostoru iskoristi na način koji će biti daleko korisniji za 12.000 djece i odraslih u Hrvatskoj koji imaju dijagnozu autizma.