Autor kojeg je veliki književni kritičar, pokojni Giorgio De Rienzo, proglasio talijanskim "piscem desetljeća", romanopisac, novinar, pjesnik i aktivist Erri de Luca (Napulj, 1950.), dobitnik dviju najviših europskih nagrada za svoje romane (2013. European Prize for Literature i 2016. European Book Prize), član canneskog filmskog festivala, ustupio je ekskluzivno za 24sata svoj esej o pandemiji koronavirusa, izvorno ovih dana objavljen u rimskoj La Repubblici. Tekst je s talijanskog preveo Tvrtko Klarić.
Zašto nas priroda guši
Imam osobnu definiciju prirode: to je tamo gdje nema ljudske prisutnosti, ili je zanemariva i u prolazu. Kad odlazim planinariti u daleke krajeve, tamo se zateknem u komadu svijeta kakav je bio prije nas i kakav će nastaviti postojati poslije.
Priroda je prostor posve ravnodušan prema nama, gdje valja zamjećivati vlastitu majušnu i nametljivu mjeru. Nije igralište ni izlet u prirodu. Ulijeva strah od beskraja koji nadvisuje, što je pretpostavka poštovanja i divljenja.
Ljepota prirode nije scenografija, ona je stanje privremenog ravnovjesja između silnih energija: erupcijā, potresā, uraganā i požarā.
Napulj, moje ishodište, ima zaljev na glasu zbog ljepote, djelo kataklizmi koje su je odredile. Ljepota prirode je stanka između pometnji. To nije filozofski zaključak, samo moja fizička zamjedba. Zato je priroda za me prostor naše odsutnosti.
Tamo gdje je naseobina, upotrebljavam termin ambijent. Latinsko ambire znači okruži(va)ti. Particip prezenta „ambiens“ označava ono što okružuje. Ljudska vrsta osjećala se okruženom od svojih početaka, uspostavljajući s teritorijem izmjeničan odnos snage, između obrane i osvajanja. U naše dane očigledno je da „ambiens“ više ne okružuje, nego je okružen brojčanom ekspanzijom ljudske vrste i njezinih sredstava iskorištavanja. Nadjačan ambijent se predaje.
I evo gdje epidemija upale pluća prekida žestinu ljudske aktivnosti. Vlade određuju ograničenja i usporavanja. Učinak predaha proizvodi znakove ponovnog oživljavanja ambijenta, od nebesa do vodā. Relativno kratak interval pokazuje da smanjeni pritisak proizvodnje vraća boju blijedom izgledu elemenata.
Smrtonosna upala pluća koja guši disanje, ogledalo je ljudske ekspanzije koja guši ambijent. Taj oboljeli traži zrak i pomoć u svoje osobno ime a i u ime cijelog planeta.
Tko mnogo čita mnogo i prepoznaje, ili vjeruje da u zbivanjima prepoznaje simbole i paradigmu.
Monoteizam je ustanovio Subotu, što doslovno ne znači dan za praznovanje, već dan za obustavu. Božanstvo propisa prekid svake vrste posla, uračunavši i pisanje. I nametnu ograničenja udaljenostima koje se toga dana mogu prijeći pješice. Subota, zapisano je, ne pripada Adamu: Subota pripada zemlji.
Taj nalog da ju se ostavi disati, namećući sebi zatvor, ignoriran je. Ne vjerujem da će zemlja uzeti natrag oduzete joj Subote. Vjerujem, međutim, da će gaženje Subotā proizvesti nagle odgode našeg zauzimanja planeta. Za zemlju je to predah.
Prvi put u svom životu prisustvujem tom preokretu: ekonomija, opsesivnost njezinoga rasta, uklonjena je sa svoga pijedestala, više nije mjera odnosā a ni najveći autoritet. Odjednom: javno zdravstvo, život i zdravlje građana, jednaka prava za sve – jedina je zapovjedna naredba.
U slučaju Italija idolopoklonstvo ekonomije sebi dozvoljava da mu se fućka za posljedice štetnoga djelovanja. Od širenja azbesta u Val Susi do intoksikacije Taranta, javno zdravstvo se tretira kao sekundarna variabla. Umorstva zbog oštećenja okoliša smatraju se kolateralnom štetom legitimnih i nekažnjenih aktivnosti. A u stvari su ratni zločini počinjeni u vrijeme mira, na štetu stanovništva srozana na podanike gospode u vlasti.
I evo iznenadnog preklapanja, ekonomija pada s konja i biva podređena novoj prednosti – životu, jednostavnu i čistu. Liječnici a ne ekonomisti vrhovni su autoriteti. Riječ je o konverziji. Popravlja se odnos između građana i Države, vlade se preobražavaju od jamaca BDP-a u junačke branitelje zajednice.
Naravno, to je iznimno stanje i ne vidi se čas da se epidemija zaustavi i da se vrati u puni prethodni ritam. Ali zemaljska Subota zajedno s korotama sije za preživjele tračak drukčijega života. Jer od sada nadalje svatko je slučajni preživjeli i izbavljenik. Osjećaj je to koji me više približava onima kojima ne mogu stisnuti ruku.
Još jedan obrat bilježi se u slučaju Italija. Od njezina ujedinjenja nadalje događale su se migracijske plime s juga prema planinskom luku. Sada se vraćaju masovno u obrnutoj plimi, sve do nedavnih blokada povrataka. Proučavatelj okoliša Guido Viale zamijetio je da se epicentar zaraze u Kini, Nemačkoj, Italiji podudara s područjima najvećega atmosferskoga zagađenja, što je znak predispozicije na agresiju dišnih puteva. Jug percipiran kao zemlja utočište, zdravstveno utočište, skuplja svoju djecu. Tu ne vrijedi parabola o rasipnome sinu. Nisu krenuli rasipati, već iz nužde. Ne vraćaju se pokajani, već zaprepašteni što se moraju suočiti s izolacijom daleko od osjećaja kojima je potrebno čuti malo dijalekta, topla materinskog jezika. Tko zna neće li se uz dobro raspoloženje popraviti imunosni sustav.
Nakon što se promijenila ljestvica prioriteta, sada je važna hitnost spašavanja, a i da se na prisnim mjestima izdrži karantena neutvrđena trajanja. Jug, u percepciji zdraviji, zasigurno je srdačniji ambijent za ublažavanje zabrinutosti zbog opsadnog stanja. „Samo da je sunca, samo da je mora“. To nije priznata terapija, ali duši godi – nasloniti se na balkon i prepustiti se obasjanju.
(S izvornika preveo: Tvrtko Klarić)