Uzmete svima, a onda dijelite svima pomoć. Da im uzimate, baš i ne shvaćaju, ali vide kad im date, zahvalni su. Pa tko ne bi volio biti političar u takvoj zemlji? Uspjeh je zajamčen jednom kad se dokopate vlasti. A upravo je to recept zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji želi iskoristiti i Andrej Plenković.
Vlast uvijek voli stvarati ovisnike, voli dati i reći da su oni to osigurali iako ne daju iz svog džepa, nego uzmu i građanima i poduzetnicima. I tako je sada s besplatnim udžbenicima za sve. Bez ikakvog cenzusa i kriterija. Jednako djetetu tajkuna i onom čiji roditelji ne rade.
Danas rijetko tko gleda koliko od njegove plaće odlazi na u državne i lokalne proračune i razmišlja bi li mu moglo biti jeftinije da nema stvaranja proračunskih ovisnika. I to je raj za političare. Ali dugoročno je neodrživo za građane.
Uzmimo baš primjer Bandića. Prije krize, 2007. zagrebački proračun je iznosio 6,5 milijardi kuna. Od toga je 1,2 milijarde kuna išlo na investicije, prometne, društvene, komunalne. A oko milijardu kuna na razne pomoći građanima, donacije i sl. Bandić je nastavio dijeliti, ne raditi nikakve reforme, gomilati zaposlene i tako smo došli da je deset godina kasnije trošio tek 417 milijuna na investicije, a 1,5 milijardi kuna na razne pomoći i donacije.
Svi se raduju pomoći gradonačelnika, a to je sažela jedna njegova pristalica kada je uhićen: “Bandić krade, ali i nama dade”. Nevažno je krade li ili ne, ali pad investicija u infrastrukturu Zagrepčani itekako osjete. Svaki dan na gužvama, na nefunkcionalnom javnom prometu, na tome da gledaju kako grad izdaje dozvole za stambene košnice bez parkova, vrtića, cesta koje bi primile sve te automobile.
Ne radi se zato ovdje zato o udžbenicima, nego o principu. A suštinski su samo dva izbora: smanjiti troškove, rasteretiti građane i poduzetnike da oni mogu odlučiti što će kupiti. Ili uzet im više, pa onda dijeliti. Dosad je uvijek prevladao ovaj drugi princip. I zato smo na začelju EU.