Kad premijer Andrej Plenković kaže da će se neki zakon povući jer je potrebna dorada i dodatna rasprava, to u prijevodu znači: javnost nije dobro prihvatila naš prijedlog, past će mi rejting, pa bolje da to ostavimo na miru. Ovaj obrazac se ponovio i sa skandaloznim Obiteljskim zakonom nakon burne reakcije javnosti. Da nije bilo nje, ne bi vjerojatno ni premijer vidio nikakvu potrebu dorade. Kao što nije vidio osam mjeseci nikakvu potrebu dorade i objašnjavanja poreza na nekretnine.

Sve dok nije stigla buna. I onda je ostavio preko noći na cjedilu svog ministra financija Zdravka Marića, koji se morao povući podvijena repa. Marić je zašutio koliko god smatrao da je u pravu jer zna da ga je Plenković spasio od smjene, pa čak i žrtvovao prethodnu vladu. Ministrica Nada Murganić u godinu dana nije se istaknula inicijativom, štoviše potpuno je nevidljiva u sektoru koji je navodno u Vladi ključan za Hrvatsku: demografiji. Samo je povećala rodiljske naknade, ali ta mjera, kad ima novca, i nije neki reformski potez. Bolje je prošla kad je šutjela i slušala.

Kad je Tomislav Tolušić kupio lovorike zbog svoje borbe za hranu ili protiv muljanja s poticajima, Plenković je rado to pripisao Vladi. Čim se Tolušić okliznuo o pravilnik protiv kojeg su ustali susjedi, dobio je po prstima. Maltene je smijenjen. I zato sad Tolušić šuti i ne talasa. I Kujundžić je odmah poklopljen zbog svojih ideja o novim porezima, ali nema sankcija što dosad nisu završene analize. Svi oni koji su digli glavu poklopljeni su. Dosad premijeri i nisu pokazivali takvu nadmoć nad svojim suradnicima, s tako velikom dozom podcjenjivanja. Oni koji su bezlični i ne rade ništa doli slušaju nisu uopće ugroženi.

Nakon skoro godinu dana Vlade i rošada, smjene mostovaca, jasno se kristalizira da premijeru odgovaraju slabiji ministri koji imaju svoje mišljenje dok ono odgovara njegovu. A Plenković ispada spasitelj kad pogriješe. To sigurno nije put reformi, struke, nego baš onog protiv čega se premijer obećao boriti: populizma.