I tako je ova lakrdija privedena kraju.

Još u subotu premijer je, sasvim ozbiljan, pozvao IDS da predloži novog kandidata za ministra turizma nakon što je Veljko Ostojić podnio ostavku.

U ponedjeljak je premijer, još ozbiljnije, pozvao samog predsjednika IDS-a Ivana Jakovčića da uđe u Vladu kao ministar turizma. "Ovo je ozbiljno, nije zezanje", kazao je tada Milanović.

A već u srijedu premijer je predstavio Darka Lorencina kao novog ministra turizma, i to kao svoj vlastiti odabir, premda se radi o ministru iz kvote IDS-a.

Toliko o "ozbiljnosti" situacije. Toliko o tome da je poziv Jakovčiću zavrijedio premijerovu izvanrednu press konferenciju. Toliko o tome da je ulazak čelnika stranaka u Vladu preduvjet za bolje funkcioniranje koalicije.

Ispalo je da premijer, eto, u Vladi ipak želi stručne ljude. I više od svega, želi ih sam birati.

Kome je sve to trebalo u razmaku od samo pet dana? Zašto se javnost moralo zamarati prepucavanjem premijera i njegova koalicijskog partnera, koje je započelo zafrkantskom idejom IDS-a da Jakovčić sjedne u Milanovićevu vladu, a pretvorilo u gotovo sudbonosan Milanovićev poziv čelniku IDS-a?

Ali zanimljivo, ne i čelniku HSU-a. Na njega više nitko ne obraća pažnju, čak ni iz principa.

Moglo se to riješiti bez puno pompe. Veljko Ostojić je obavio svoj zadatak, koalicija je samo trebala rutinski zatvoriti to poglavlje. Bez pompe i bez prepucavanja.

Sada u ministarsku fotelju sjeda IDS-ovac Darko Lorencin, i to kao izbor samog Milanovića, što bi novom ministru mogla biti strateška prednost u trenutku kad/ako premijer ponovno bude u situaciji da procjenjuje njegove "etičke standarde" oko eventualnog sukoba interesa ili kaznenog djela. U tom slučaju, kriteriji će biti rastezljiviji nego inače.

Tako je to izgledalo na predstavljanju Lorencina. "Ne dopuštam takvo pitanje", odgovorio je Milanović na upit o stambenim kreditima novog ministra. Rastezanje kriterija je krenulo.

Ali što mu je uopće trebalo sve ovo s Jakovčićem?

S jedne strane, nije jasno zbog čega je Milanović u Vladu pozvao čovjeka za kojeg je nedavno, kao "visoki izvor iz Banskih dvora", izjavio da "želi voditi stranku kao mafiju, a ne političku organizaciju".

S druge, ako ga je želio javno "cimnuti", odnosno baciti mu pred svima rukavicu u lice, zašto je onda to predstavio kao "ozbiljan prijedlog, "a ne zezanje", podigavši sve to na razinu "boljeg funkcioniranja koalicije"?

I ako je već učinio sve to, dakle izložio se do te mjere da je Jakovčićev ulazak u Vladu postavio kao ključ opstanka Kukuriku koalicije, kako to da je samo dan kasnije izabrao novog ministra turizma, dovodeći cijelu ovu situaciju gotovo do apsurda?

Ne tako davno, zapravo baš prošli tjedan, izjavio je da "netko u ovoj zemlji mora biti hladne glave i normalan". Mislio je pritom na sebe, ali sudeći po ovome što radi s Jakovčićem, to se baš ne bi reklo. 

Nije samo ovo forsiranje krize oko ministra turizma nenormalno u cijeloj situaciji. Nenormalno je i vađenje crijeva Ivanu Jakovčiću: ne zato što on to eventualno ne bi zaslužio, nego zato što je to zaslužio i prije četiri mjeseca, kad je zaratio s premijerom oko Istre.

Dok je s Milanovićem obilazio restorane i nosio Kukuriku koaliciji u miraz istarske mandate, nisu bili problematični ni njegovi poslovi, ni krediti, ni zemljišta, kao što nisu bili sporni ni Damiru Kajinu, sve dok nije postao SDP-ov kandidat za istarskog župana.

Zašto bi, zaboga, premijer želio takvog kompromitiranog čovjeka u Vladi?

I kad smo već kod toga, o stupnju ozbiljnosti Vladine kadrovske politike govori i činjenica da je za ministra turizma bio imenovan čovjek koji je navodno pod istragom šest godina. Ili nitko u njegovu slučaju nije obavio sigurnosnu provjeru, ili premijeru nije bilo bitno što se tom provjerom otkrilo.

Možda je i to tada smatrao "etički neutralnim" slučajem, kao i suđenje Prvom potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću za prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom.

Kako god okrenuli, blamaža je očita. I nažalost, nije jedina. To je ono što Milanović naziva "bonacom".