Korupcija je u ljudskim društvima sveprisutna. U poslovnom svijetu najmoćnijih ona je najčešće “nagrada” za uslugu, ali nema mnogo razlike u ideji golog potkupljivanja novcem ili nagrađivanja paketima dionica, edge-fondovima i dividendama. U komunizmu je mito uglavnom bilo prikriveno običnom plavom kuvertom koja bi se gurala u džep liječniku ili kakvom inspektoru. Znao je to biti i friško zaklani odojak koji bi se u plastičnoj kadici dovukao pred vrata stana, u finijoj varijanti dodao bi se i viski...

Premda će neki objašnjavati da su plave kuverte nekoć, baš kao i sofisticiraniji modeli podmićivanja danas, samo pretjerane slike koje mediji i političari kreiraju svojim porukama i da su te slike više utemeljene na predrasudama nego li na stvarnosti, svakog ih dana ta ista stvarnost demantira, svakog dana zbilja pokazuje da to nije nikakav društveni imaginarij, nikakva usputna devijantnost, nikakva sporadična disfunkcija nego sveprisutna društvena bolest koja prožima naš privatni i javni život.

Tako i priča o bivšoj gradonačelnici i bivšoj ministrici, o dvjema beskrupuloznim političarkama i njihovim dilovima, o kokošarenju i o svijetu u kojem se ljudi prodaju za šaku kuna, potvrđuje tezu da su korupcija i klijentelizam u nas postali uobičajeni, općeprihvaćeni i neiskorjenjivi alati kojima se ostvaruje ekonomska i politička moć.

No na dva pitanja u priči o hrvatskoj korupciji još nema jasnog odgovora. Prvo je, zapravo, retoričko: Kako u takvom svijetu ostati pošten, kako preživjeti držeći se jasnog načela da se mito ne uzima i ne daje? Drugo pitanje je nešto složenije: Ima li bitne razlike između klijentelizma afričkog plemenskog vođe koji posjeduje državu i podmićivanja u najvećoj njemačkoj tvornici automobila? Načelne su razlike male, ali hrvatska je korupcijska hobotnica definitivno plemenska a ne korporacijska. Jer ova druga ponekad računa i na do(bro)bit cijele kompanije, a prva samo na džepove odabranih u državi, plemenu ili stranci.