Naslov iz vesele Balaševićeve pjesme ipak nema veze s nostalgijom kako se nekada dobro jelo. Nego s onom kako se dobro kralo. I kako se još krade.

U razmaku od tjedan dana, izbile su dvije afere s hranom u državnim institucijama. A kroz godine smo imali prilike svjedočiti o fabriciranim nabavama u staračkim domovima, vrtićima… Dvije posljednje su vezane za vojsku i studente. Na vojnom poligonu u Slavoniji je policija otkrila da je ekipa u nabavi u suradnji s vanjskom tvrtkom plaćala tri obroka za vojnike. A oni su isporučivali jedan. Na papiru su jeli vojnici bogovski, a u stvarnosti su morali kupovati sve osim ručka. Šteta, barem utvrđena, minimalno 300.000 kuna.

U Studentskom centru u Zagrebu je otkriveno da plaćene namirnice knjižene pod “Pojeli studenti“ uopće nisu završile na tanjurima menzi. Šteta samo na kolačima, skoro 350.000 kuna. Javnost je već bila zapljusnuta miijunskim aferama povezanim s visokom politikom, ali ove dvije pokazuju da se još krade gdje se može. Svjedoče i o tome da sustavi kontrole nisu ni približno dobro postavljeni. Jer inače se nikada ne bi moglo dogoditi da se može muljati s količinama koje su kupljene i koje su potrošene. U današnje vrijeme računalnih programa u koje samo treba ukucati podatke, to je drugi poražavajući pokazatelj.

Treći je nevjerojatna (ne) kultura krađe. Uzeti vojniku obrok iz usta? Studentu? Vatrogascu? Od novca za potrebe starih i platiti sebi rođendanski domjenak? Ljudi koji to rade ne mogu biti doli pravi šljam. Šljam koji je navikao da rade to oni prije njega, a često zna i da ima neku vrstu političke zaštite. I onda koristi priliku da uzme što može, gdje može. Zakini drugog, uzmi sebi. U državi koja se pravda da nema dovoljno novca za lijekove, viši standard policajaca, u kojoj gradovi poput Zagreba štede na vrtićkoj prehrani, ne možemo se zapitati nego: Pa ljudi, dokle? Dok ne poberu svo vrhnje. Ili kako kaže pjesma, šnenokle.