Za godinu i pol Milana Bandića čekaju novi izbori. Budući da je njegov život nezamisliv bez politike, kao što je nezamisliv i u oporbi, on je već počeo kampanju. Radnici Holdinga u novoj će godini dobiti veće plaće i tzv. hranarinu, a od prošle godine imaju i 13. plaću u iznosu od 3500 kuna. Plaće će rasti i gradskoj upravi te gradskim tvrtkama koje su izašle iz Holdinga. Te će mjere stajati desetke milijuna kuna. Ista stvar čeka i javne službe.

I Andreja Plenkovića čekaju izbori - predsjednički, stranački i parlamentarni, pa je široke ruke. Službenici i namještenici javnih službi dobit će, uz povećanje osnovice od 6,12 posto, još niz drugih beriva. Prosvjetni radnici su štrajkom izborili povećanje koeficijenata i dodatke. Ni jedna od ovih povišica nije zamisliva u nejavnom sektoru, gdje su plaće ipak korelirane s realnošću. Što je političar manje moćan, to je darežljiviji. Pamtimo Bandića iz razdoblja kad je bio snažan i kad ga nisu čekali izbori - tad je derao građane, obično cijenama parkinga koje su letjele u nebo. Kad bi se izbori približili, parking bi naglo pojeftinio. Plenković nikad nije bio osobito moćan, ovisio je o Mostu, sad ovisi o HNS-u i Bandićevim žetončićima, a stranka ga ne obožava. Zato sad svima koji što zatraže daje. Na taj će način, računa, maksimirati broj glasova za HDZ, koji je u nezavidnoj poziciji.

Umjesto rezanja i racionaliziranja javnog sektora, što bi dovelo do manjih poreza, jeftinije države i konkurentnijega gospodarstva, država poskupljuje, a gospodarstvo se guši. Klijentelizam je postao legitimna metoda vladanja na svim razinama, a potrošnja više nema nikakve veze s “dužinom pokrivača”. Jednoga će dana, ipak, raskorak između sve slabijega gospodarstva i troška javnog sektora postati neizdrživ. Netko će tad morati rezati, a to će boljeti. No koga briga? Naši političari misle od danas do sutra i nema ni jednog s dovoljno odvažnosti za državničke poteze. Ali računi koje ćemo platiti, bit će realni.