Ako se itko nagledao bizarnih političara, onda smo to mi Hrvati. Već smo se navikli na prevrtljivce, lažljivce, ogrezle u mitu i korupciji ili one sklonije lopovluku. Mislili smo da smo sve vidjeli. I onda se “ukazao” Krešo Beljak. 

Iako je do prije pola godine bio nepoznat široj javnosti, pozornost je pridobio živopisnom biografijom. I kasnijim žestokim ulizivanjem Zoranu Milanoviću. Odmah nakon izbacivanja Branka Hrga iz fotelje šefa HSS-a priklonio se SDP-u. Bolje je trgovao od Hrga, pa je u Sabor smjestio sebe i još četvero HSS-ovaca. Samo ga je korak dijelio od slave i mjesta u stranačkoj povijesti tik do Stipice Radića. Nedostajala je samo pobjeda Narodne koalicije. Uslijedilo bi uhljebljivanje stranačkih drugova po svim horizontalama i vertikalama vlasti. Svi bi ga slavili.

Ali završio je u oporbi. Prvo je zaratio sa stotinjak HSS-ovaca i izbacio ih iz stranke. Ubrzo je većinu primio natrag. Budući da je tijekom predizborne kampanje popljuvao HDZ i Andreja Plenkovića, nakon izbora je odmah ustvrdio kako će HSS biti oporba kakvu do sada nismo vidjeli. Bio je u pravu. Ta će oporba biti toliko žestoka da će podržati HDZ-ovu vladu. I, naravno, nakon toga ostati u oporbi. Od Kreše treba očekivati i nova iznenađenja. Moguće je da se učlani u HDZ. I ostane u Saboru u oporbi. I da potom čitav HSS kolektivno natjera na potpisivanje pristupnica HDZ-a. I ostane u oporbi. Možda se i proda za, recimo, ministra poljoprivrede u HDZ-ovoj vladi. I bude u oporbi. Krešo Beljak, čovjek-oporba pod svaku cijenu. Pa ako treba i pod cijenu ulaska u vlast. Osim ako, nekim čudom, Narodna koalicija skupi saborsku većinu. Onda će Krešo biti vlast. On je političar novoga doba, verzija 2.0. A bit će takvih još. Zato, Bože, čuvaj Hrvatsku. Odosmo mi u Njemačku. Ili Irsku, nebitno.