Nema tko u posljednje vrijeme nije prežvakao temu predsjedničkih izbora, argumenata za ili protiv, analize ovlasti predsjednika koje su, znamo svi, limitirane. Što nikako ne umanjuje važnost osobe koja sjedi na Pantovčaku. Dodatni razlog važnosti leži u tomu što ta javna figura broj jedan odašilje čitavom društvu vibracije i poruke, pridonosi općoj atmosferi, svojim istupima i stavovima širi kolektivnu svijest. Pa kao takva, predsjednička figura može društvo osvješćivati, ili mu dodatno zamračiti um.
A kristalno je jasno koliko je ljudima u ovoj državi nasušno potrebno osvješćivanje. Ili, bolje rečeno, kompletno resetiranje, brisanje tih pogubnih obrazaca kojima svakodnevno svjedočimo. Jer i nakon predsjedničkih izbora, ostajemo društvo u kojem iz previše ljudi progovara mržnja. Društvo koje broji krvna zrnca. Društvo koje tolerira nasilje, ksenofobiju, hajku na "sve drugačije", bezakonje, korupciju.
Društvo u kojem se zataji prva rođena beba u novoj godini jer nije odgovarajuće nacionalnosti, društvo u kojem se iz zabave psima guraju petarde u anus, gdje tatini sinovi jure cestama bez položenog vozačkog i siju smrt. Ostajemo mjesto gdje se ljudima zuri u postelju i osuđuje s kim i zašto spavaju, mjesto gdje mlade generacije opetovano trujemo ustašama, četnicima, orjunama i udbama, pa onda kolektivno naričemo kada sjednu na bus i krenu put Irske, ostavljajući ovu kaljužu iza sebe.
Ostajemo oni isti ljudi koji će pojačati glazbu kada u susjednom stanu čuju obiteljsko nasilje, jer, eto, to nije naš problem. I dalje ćemo prešutno dopuštati da ova država nemilice gazi nemoćne, siromašne, osobe s invaliditetom, jer što nas briga kako je tamo nekome dok je nama dobro. Onako usput, uz jutarnju kavicu, zgrozit ćemo se nad činjenicom da tisuće djece svakodnevno gladuje u školi jer im roditelji nemaju dati ni za kiflu, ali ćemo se dići na zadnje noge i primitivno rigati vatru na homoseksualni par koji nekom ostavljenom i psihički shrvanom djetetu želi pružiti dom i normalan život.
Dopuštat ćemo i dalje da nas guše ekstremističkim idejama nazivajući nas antihrvatima i nedomoljubima jer nismo usklađeni s njihovim opasnim, sektaškim paradigmama. I sve nabrojano mali je dio onoga što svakodnevno živimo, gledamo, slušamo. Sve u svemu – dno. Močvara. Poplava obrnutih vrijednosti, kompletna erozija društva i ljudskosti. I upravo zato vapimo za zdravorazumskim porukama koje potenciraju čovječnost i toleranciju, koje potiču pojedinca da prihvaća, i svojim ponašanjem bude doprinos, a ne destrukcija u ovoj devastiranoj okolini.
A tko ima tu moć da se njegov glas stalno čuje? Ljudi iz javnog života. Čelnik države u prvom redu. I zato, sve ono što čujemo od te osobe može biti pogubno ili iscjeljujuće za kompletnu zajednicu. Zato predsjednik nije fikus. Ne budimo ni mi kao cjelina.