Vlada Andreja Plenkovića jest pretrpjela pljusku sa 700.000 prikupljenih potpisa protiv rada do 67. godine, ali kako stvari stoje, to će iskoristiti kao opravdanje za daljnje nečinjenje i nerad na reformama. Ruku na srce, rad do 67. trebao je stupiti na snagu tek 2033. i ima zanemariv proračunski učinak do kraja ovog mandata. Ali zašto ne bi Plenkovićeva vlada jednostavno promijenila zakon i u tišini riješila problem referenduma? Jer bi onda značilo da su se oni uplašili i odustali, a možda bi se i u tom slučaju referendum održao.

Zato Vlada radije govori da će poštovati volju naroda, ali i prebrojiti potpise i sve prebaciti na Ustavni sud. Ako netko drugi sruši referendum, nisu oni krivi, ako ne sruši, opet nisu oni krivi. Ako na referendumu padne dulji rad, Plenković će pred Europskom komisijom, MMF-om i Svjetskom bankom imati jako opravdanje i izbjeći sve prigovore. Još je važnija poruka prema unutra. Nakon EU izbora HDZ će se baviti unutarstranačkim izborima, pa onda idu predsjednički, pa sljedeće godine parlamentarni izbori. Sve su to povodi da se ne donese neka nepopularna odluka.

A kad ga kritičari budu prozivali da ništa ne radi, Plenković će opet imati opravdanje koje je već počeo koristiti: “Eto, kad i želimo neku reformu, onda se bunite”. I to će biti alibi da ni druge reforme ne pokrene. Nema veze što je, primjerice, u zdravstvu, koje gomila dugove i minuse, jedina “reformska” ideja ona da ga poskupe građanima. Zdravstvo, javna uprava, socijalna skrb, pravosuđe.

Sve te rak rane i dalje će ostati, čekati 2021., a u kampanjama ćemo slušati velike ideje koje će pasti u brzi zaborav čim se osvoji vlast. Jer, eto, na mirovinama su ljudi pokazali da ne žele reforme. A to, naravno, nije točno. Mirovinska reforma ima svojih dobrih strana i one su prihvaćene, a građani su odbili da se preko njihovih leđa lomi sve nakupljeno tranzicijsko smeće. I tako će Plenković okrenuti referendum u svoju korist. Naravno, ne i našu.