Zanimljiv je bio komentar premijera Zorana Milanovića na nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu i HDZ-u.
"Ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo".
Još je zanimljivije kako mu je to palo na pamet.
Jasno, Milanović kao premijer nije želio komentirati nepravomoćnu presudu, premda ga to nije ranije sprječavalo da komentira odluke sudova. Kao predsjednik SDP-a nije želio likovati, iako nije jasno zbog čega. HDZ neopravdano sotonizira njegovu stranku, pa je zaslužio da sada drugi likuju nad njegovom još uvijek nepravomoćnom presudom.
Milanović se očito ne želi ni naslađivati, jer je svjestan da bi se i njegova stranka ili možda neki njezini dužnosnici sutra mogli naći u istom položaju.
Nismo se trebali gnjaviti
Ali ako je korupcija proglašena društvenim zlom, kako se onda može zaključiti kako pravosudni obračun s njom tom istom društvu "ne čini dobro"? Po toj logici, nismo se trebali ni gnjaviti.
Naravno da Milanović, zajedno sa svima nama, može žaliti što je do ovog suđenja bivšem premijeru i najvećoj hrvatskoj stranci uopće došlo. Kao što možemo žaliti što je pod vlašću Sanaderova HDZ-a Hrvatska pokošena epidemijom korupcije na svim razinama, od državnog vrha, preko svake institucije, do svakog pojedinca.
Ali kad je do tog suđenja napokon došlo, možemo samo biti zadovoljni što se pravosuđe konačno upustilo u obračun s tim društvenim zlom. Zar je možda bilo bolje dok se korupciju nije progonilo, pa smo se mogli praviti da korupcija ne postoji?
Zar smo onda bili bolje društvo?
Jesmo li bili bolji pojedinci, kako se to pita Milanović, dok nas se prisiljavalo da se toj korupciji prilagodimo ili da s njom propadnemo? Ili dok smo uzalud na tu korupciju upozoravali?
Ili je konačno došlo vrijeme da zaključimo da nam suđenje protiv korumpiranih stranaka i dužnosnika ipak "čini dobro"?
Terapija i poruka
Ovo je društvena terapija. Jedan od koraka u odvikavanju: prvi je bio otkrivanje, pa priznanje, pa osvješćivanje, pa suđenje, pa sve tako prema konačnom izlječenju.
I sutkinja Ivana Čalić potrudila se naglasiti kako je "presuda poruka": "Politička korupcija je zlo. Ne tolerira se i ne isplati".
Ali i ono još važnije: "Krivi su i oni koji su šutjeli, okretali glavu, odobravali način poslovanja i financiranja".
Ta poruka nije bila namijenjena samo HDZ-ovcima, onima koji su spašavali živu glavu tako što su na panj položili Sanaderovu, kao i onima koji su godinama uredno čistili za njim, već je bila upućena i ostalim političkim strankama koje su u jednom trenutku okretale glavu od korupcije u svojim redovima, a osvijestili je tek kad je generator te korupcije napustio njihove redove.
Kao što su hadezeovci sa zakašnjenjem osvijestili Sanaderovu korupciju, tako se i Milanović s pune četiri godine zakašnjenja sjetio "Bandićeve korupcije i klijentelizma".
Tko zna, možda se baš zato pita jesmo li nakon ove presude za Fimi mediju bolji kao društvo i pojedinci. Možda govori u vlastito ime.
Za HDZ je kasno
Posve je logično da Tomislav Karamarko ne priznaje presudu, da šalje poruke o tome kako je "nameću oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli", te da se HDZ "kriminalizira već 24 godine samo zato što je uspostavilo hrvatsku državu", s obzirom na to da je njegova stranka iskopala ovu jamu iz koje se Hrvatska još godinama neće izvući.
Ali za premijera Milanovića ovo je bila idealna prilika da pošalje poruku o tome kako presuda korupciji vodi k izlječenju, da nam ona "čini dobro".
Nema sumnje da bi on volio da korupcija nestane sama od sebe. Da mu se makne s očiju. Da ga ne opterećuje previše. Barem ne u Australiji. Ali ona je tu i još dugo će ostati tu, sve dok premijer izjavljuje kako nam antikorupcijska suđenja "ne čine dobro".