Cijeli svijet s poštovanjem se oprašta od južnoafričkog lidera Nelsona Mandele. I iz Hrvatske stižu poruke divljenja čovjeku koji je nakon Gandhija i Martina Luthera Kinga postao primjer tolerancije, poštovanja različitosti, prevladavanja starih rana i sukoba radi prosperiteta na ljudskoj i političkoj razini. Ali koliko će njegov credo nastaviti živjeti u svakom od nas danas? Ovdje? Jer lagano je iz ove perspektive diviti se ljudima koji su prije imali snage ustati protiv segregacije i gaženja ljudskih prava. Lagano je sada tvrditi da je u Južnoafričkoj Republici vladala nepravda koja bi završila još krvavije da nije bilo razumnih ljudi. Još prije 40 godina stav većine je bio drugačiji. U čast Mandeli ne treba tražiti crnce po Hrvatskoj da bismo prema njima bili tolerantni. Poštovanje se iskazuje prihvaćanjem različitosti prvog susjeda, nezatvaranjem u vlastite teritorijalne, vjerske, seksualne ili samo istomošljeničke kutije. Potraga za samopoštovanjem kroz pripadnost grupi ZA ili PROTIV, grad ili nacionalnost je lakši put.

Razumjeti suprotnu stranu puno je teži. Kada je postao politička većina, Mandela je pružio ruku pomirenja onima koji su godinama tlačili njegovu obitelj, njegov narod. I tako stvorio temelje za najnapredniju afričku državu. I ušao u povijest. Protivnika u vlastitoj stranci koji su bili za radikalni pristup se više nitko ne sjeća. Kao što se ne sjeća ni Lutherovih, Gandijevih, pa ni Isusovih. A bilo ih je. Bilo ih je puno. S mržnjom ili tolerancijom se nitko ne rađa, oboje se uči. Smrt još jednog velikana nije zato samo prilika za tugu i izraz sućuti. Poticaj bi to trebao biti da u svom vlastitom sokaku osiguramo da njegovo ime, ideje i djela zaista postanu besmrtni.