Točan dan kad je Igor Štimac postao hrvatski izbornik, uvjeren sam, znaju samo on i Zdravko Mamić. I možda eventualno Davor Šuker. Mi ostali znamo samo da se tog dana Slaven Bilić pripremao za Euro u Ukrajini i Poljskoj, a Štimac je bio pod ugovorom s HTV-om. I zato ćemo Štimčevu godišnjicu na klupi reprezentacije voditi od prve utakmice. Split, stadion u Poljudu, Švicarska 4, Hrvatska 2...

U tih godinu dana smjestilo se 11 utakmica, sedam pobjeda, jedan remi i tri poraza. Od kolovoza 2012. do kolovoza 2013., od Švicarske do Lihtenštajna, a sve to vrijeme hrvatski izbornik nije se štedio.

Kritizirao je svoje igrače, približio je reprezentaciju navijačima, vodio je igrače na druženja s ljudima u Hercegovini, patentirao komunikaciju s medijima na Facebooku, rušio Srbiju i gubio od Škotske, šokirao s Radoševićem i Halilovićem, ostao čvrst što se tiče Sammira... I usput na trenutke ostavljao nedoumice je li u plavoj trenirci s inicijalima IŠ nogometni izbornik ili - zagrebački kardinal. Molitve, krunice u rukama, posjeti crkvama, samostanima... Doista sadržajna izbornička godina, zar ne?

A kad se sve zbroji i oduzme, ostaje samo nogometni teren. Na kojemu, nažalost, Štimčeva Hrvatska ne izgleda dobro. Pogotovo u drugoj polovici njegova mandata. Još od prijateljskog ogleda s Južnom Korejom u Londonu. Bilo je 4-0, ali bilo je to davno, još u veljači. Sve nakon toga, pa čak i prezentacija u pobjedi nad Srbijom, nikog nije oduševilo. Škotska i Portugal su nas pobijedili, Wales pošteno namučio, baš kao i, zamislite, Lihtenštajn.

Na neke detalje se i može zažmiriti, ali na gotovo “al pari” utakmicu s momčadi toga ranga vrlo teško. Koliko god izbornik pokušavao progurati tezu o “povratku na pobjedničke staze”...

Situacija više nije bezazlena, Hrvatska doista ne igra dobro. I zato će Štico umjesto bombonijere za godišnjicu dobiti - vatrogasni aparat. Da ugasi “požar” prije nego što se potpuno razbukta.