Bilo je to prije točno dvije godine.
Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić ponosno je izašao u javnost s prijedlogom izmjena stečajnog zakona. Njima je Vlada planirala u prvi red potraživanja iz stečajne mase poduzeća istaknuti upravo radnike, umjesto dosadašnje prakse da se prve naplaćuju banke i ostali vjerovnici. Još bolje, novim zakonom država im je jamčila isplatu ukupno šest, umjesto dosadašnje tri zaostale plaće.
Odmah iza radnika, u drugom ešalonu, u svoja potraživanja iz stečajne mase išla je država, odnosno državni proračun, a tek potom svi ostali.
Bio je to prijedlog koji je naišao na svesrdnu podršku sindikata i promovirao ovu socijaldemokratsku Vladu u zaštitnika interesa radnika i zaposlenika. Čačić je tada javno okrivio državu i uprave da su izbjegavanjem stečajeva pokušavale spasiti tvrtke na uštrb interesa radnika.
A onda je sve to palo u zaborav.
Nagodbe ispred stečaja
Na scenu je stupio Slavko Linić sa svojim predstečajnim nagodbama. One za koje danas tvrdi kako su spasile na tisuće radnih mjesta, ali koje su se zapravo svele na ono o čemu je govorio Čačić: na spašavanje vlasnika prezaduženih ili opljačkanih tvrtki iz kojih je isisan novac i koje su ostale dužne vjerovnicima, bankama, pa i samim radnicima.
Za razliku od onoga što je govorio Čačić, država se u ovom procesu nagodbi odricala svojih potraživanja, ali je istodobno snažno pritiskala vjerovnike da plate porez na vlastita potraživanja koja nisu uspjeli naplatiti od dužnika u predstečajnoj nagodbi. I koja su im se u tom procesu jednostavno brisala.
Država je, osim toga, svojim arbitriranjem odlučivala koju tvrtku – odnosno vlasnika – želi spasiti, dok se nagodbama štetilo brojnim vjerovnicima, zakidao državni proračun i omogućavalo novo izvlačenje novca preko fiktivnih dugovanja. Zaposlenicima su, ako je vjerovati Liniću, sačuvana radna mjesta, ali pitanje je koliko ih se doista spašavalo i na koji rok.
Tako smo u samo dvije godine doživjeli potpunu preobrazbu Vladine politike.
Štiti radnike ili vlasnike?
Najprije je preko Čačića promovirala čiste račune putem stečajeva propalih kompanija u kojima bi radnici bili na prvom mjestu, da bi potom preko Linića krenula u predstečajne nagodbe kojima je, sada se to vidi, glavna svrha bilo spašavanje vlasnika, tajkuna i njihova vlasništva nad propalim, prezaduženim ili opljačkanim tvrtkama.
Stečajevi su očito nešto s čime se Vlada politički teško mogla nositi. Pa su stoga oni ostali rezervirani za tvrtke koje se nisu mogle ili htjele spasiti ili na ovaj ili onaj način izboriti za Linićevu predstečajnu nagodbu.
Te nagodbe su, opet politički, zvučale mnogo prihvatljivije, čak i oporbenom HDZ-u prilikom izglasavanja zakona u Hrvatskom saboru. Zakona koji se potom nekoliko puta mijenjao Vladinom uredbom i koji se nije provodio po jedinstvenoj matrici i na transparentan način, nego uz arbitrarnu ulogu Ministarstva financija.
Premijer Milanović ovih je dana predstavio predstečajnu nagodbu kao privremenu mjeru, koja se ponovno mijenja nakon što su spašeni oni koje se trebalo spasiti. Da bi se u modu ponovno vratili stečajevi, kao u slučaju Mirne iz Rovinja, čiji je nedavni zahtjev za predstečajnom nagodbom Ministarstvo financija odbilo.
I tako, sve donedavno Vlada je nastojala pod svaku cijenu izbjeći stečajeve, a sada je i predstečajna nagodba za neke postala nemoguća misija. Bitno da su kriteriji jasni.