To da naša mala zemljica baš i nije nekako dobrohotna prema majkama baš i nije vijest. Iako svima su nam puna usta te silne brige za dječicu i natalitet, a sve su nam krivi lijevi i desni, a nikad mi sami. No ima jedan naoko banalan primjer koji se često ponavlja kako tek rijetki poštuju te naše žene-majke-kraljice. Recimo obično stajanje u redu jedne trudnice. Ne znam kako drugi, ali ja sam svoju trbušinu uspjela dogurati preko reda tek jedanput. Uz tiho upozorenje gospodina koji me pustio: Ajde prođi, pustit će te, ali idi prije nego što mi žena dođe...Ima smisla, zar ne? Gotovo špijunska akcija puštanja preko reda jedne trudnice,a kunem se da mi trbuh već negdje od 2. mjeseca nije bio nimalo nevidljiv. 

Inače sam sklona radit te neke javne skandale, ali u trudnoći sam bila nekako mirnija pa se nigdje nisam gurala, niti sam ikome objašnjavalo da bi me mogao pustiti preko reda. Sve sam mislila da će valjda to ljudi sami primijetiti. Ali nisu. Sjećam se jednom prije 10-ak godina moja je prijateljica bila trudna. Vozile smo se tramvajem, ona u nekom 7. mjesecu trudnoće, sredina kolovoza, oko 500 stupnjeva u hladu. Ušle mi tako u poluprazan tramvaj u kojem su sve stolice bile zauzete. Svi su putnici odmjerili moju trudnu prijateljicu i valjda, srameći se sebe samih, okrenuli glavu na drugu stranu. Nitko se nije digao. Ja u šoku, a ona odmahne rukom: To ti je normalno...Pa zar nikad, upitala sam ja. Ona je slegla ramenima i rekla da se ti ljudi baš i nisu pretrgli od dobrote i želje da trudnici ustupe mjesto u redu ili stolicu u tramvaju. 

Recimo obično stajanje u redu jedne trudnice. Ne znam kako drugi, ali ja sam svoju trbušinu uspjela dogurati preko reda tek jedanput. Uz tiho upozorenje gospodina koji me pustio: Ajde prođi, pustit će te, ali idi prije nego što mi žena dođe... 

Ja sam inače i dosta pravična. Pogađa me tuđa nepravda, pogađa me i moja nepravda i uvijek nešto galamim oko toga pa sam u tom trenutku, a ni do tada nisam bila loša, odlučila da ću uvijek, ali baš uvijek puštati sve trudnice i majke s djecom preko reda. Uz naravno sve starije, nemoćne, invalide....I kunem se nisam to nikad prekršila. Svu snagu te odluke spoznala sam i u svojoj trudnoći. Trbuh mi je stvarno bio velik i iako sam bila jako fit pred kraj sam se osjećala kao da mi je netko zaklamao komad betona na prednji dio tijela. Komad betona od nekih 10 kila. I armaturu. Nakon cijelog dana znalo bi mi se dogoditi da od umora i težine ne mogu ni noge više pomicati. Nije mi postalo ništa lakše niti nakon poroda. Tada sam najčešće svoje dijete (čitaj....dijete koje mrzi kolica) nosila u rukama. I ne znam je li do mene, ali nekako sam osjećala da svi redom okreću glavu na drugu stranu kada bi me vidjeli kako stojim. Ne znam ni je li to do hormona ili moje osobne mahnitosti, ali iščitavala sam i onaj pogled - šta nosi dijete u trgovinu pa sad misli da će proći preko reda. Kao da ga imam gdje ostaviti. Ima jedna super fora recimo u MUP-u. Tamo možete preko reda ako ste trudni (i to se baš vidi) ili ako ste invalid (i to se mora vidjeti), ali ako imate bebu u rukama...hm, ništa onda. Snađi se druže i tko ti je kriv ako nemaš gdje dijete ostaviti.

Žene su već zaboravile kako je njima bilo stajati u redu s trbuhom do zuba

Sada je moj sin već dobro velik. I uglavnom dobar, ali danas mu recimo stvarno nije bio dan. Ujutro me nažicao krafnu za doručak pa sam skočili do trgovine. On, ja i jedna krafna u mojim rukama, a ispred mene njih 5-6 s punim kolicima. Mom sinu inače gužva, ni red sada ne smetaju. Stane kraj svakog pa im ispriča pola svog života i tako nam prođe stajanje, ali danas se stao kraj mene i urlao iz petnih žila kako neće u vrtić. Shvaćam ga jer ni ja nisam imala neku želju za poslom . Pa sam krenula s razgovorom, milo, pa fino, ali zapravo sam molila sve svece da više platimo tu krafnu i nestanemo iz tog reda. Bilo mi glupo žicat da me puste preko reda, ali jedan mi se gospodin smilovao pa me on pustio i rekao ostalima: Ajde pustite ženu i dijete. Divan čovjek i hvala mu na tome. Međutim, svi ostali su se pravili blesavi. Čovjek u čudu pa je ponovio svoju molbu, a ja sam mu kao i moja prijateljica s početka priče objasnila da se ne čudi da je to tako normalno kod nas. 

Onda sam mu dovoljno glasno da me svi čuju ispričala kako sam jednom pred sam kraj trudnoće stajala u jednoj drugoj trgovini i čekala red za kruh pa me ljubazna blagajnica odlučila poslužiti prije reda. Na to je naravno graknuo stariji muškarac koji je stajao prije mene i njoj opsovao cijelu familiju, a meni rekao onu legendarnu: Poslije je...., nema kajanja pa sad stoj i čekaj. Odmahnula sam rukom i rekla prodavačici da posluži gospodina jer mu se očito žuri umrijeti. Moj novi prijatelj iz reda se nasmijao, drugima baš i nije bilo smiješno, ali su shvatili poruku pa su me pustili da platim svoje i odem. 

Gospodi muškarcima ne zamjeram kad ne puštaju žene-majke-kraljice preko reda jer oni zapravo ni ne znaju što čine. Oni misle da je nama ta trudnoća i majčinstvo čisto blaženstvo. Mnogi, provjereno znam, su uvjereni da mi na porodiljni idemo samo da ne bi radile i da je to za nas jedan super plaćeni godišnji. Ali žene? E to ne razumijem. Kako zaborave natečene noge, desetke kila koje su nosile pod prsima ili na prsima. Pa ću, eto, skromno apelirati na sve svoje čitatelje da se prisjete pravila bontona i budu ljudi. Ako negdje i zakasne tri sekunde jer su neku natečenu trudnicu pustili prije sebe, ne vjerujem da će im sudbina baš jako zamjeriti.