Možemo se sada zgražati nad rezultatima izbora u Srbiji gdje su Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Vojislav Šešelj pokupili 70 posto glasova, a Šešeljevi radikali postali treća politička snaga u zemlji.
Možemo se iščuđavati nad dominacijom radikalnih političkih partija i zabrinjavati nad debaklom umjerene opozicije.
Možemo se čak i rugati nad izbornim procesom koji je jučer doveo do provale oporbenih predstavnika u izbornu komisiju gdje su se prebrojavali glasovi čak četiri sata nakon zatvaranja birališta.
Možemo nad svime time moralizirati, mogu se neki naslađivati, pa čak i tješiti da smo ipak bolji od Srbije.
No prije toga trebamo se pogledati u ogledalo i zapitati se koliko je Hrvatska, ne samo zaslužna (ili kriva) za ono što se dogodilo na izborima u Srbiji, već i koliko njezina politička scena nosi sličnosti s onom u Srbiji.
Jer, ono što se prethodna tri mjeseca događalo u Hrvatskoj bila je dobrim dijelom predizborna kampanja za Aleksandra Vučića, ali i za Vojislava Šešelja.
Od Jasenovca, preko udara na srpsku manjinu, do najavljene blokade srbijanskih pregovora o ulasku u EU.
Grubo rečeno, jačanje "ustaštva" u Hrvatskoj uvijek dovodi do jačanja "četništva" u Srbiji. I obrnuto.
Umjereni nemaju šanse
Puna tri mjeseca traje pritisak na srpsku manjinu u Hrvatskoj, emitiraju se emisije u kojima se širi govor mržnje, predsjednica države upozorava srpsku manjinu da ne provocira hrvatsku većinu, a sve se to nastavlja na trogodišnju krizu s Vukovarom, ćirilicom, šatorom, eksploatiranjem ratnih uspomene, politizacijom branitelja i širenjem antisrpskog sentimenta.
Kao što je Tomislav Karamarko prije četiri godine došao na čelo HDZ-a tako što je delegatima na saboru stranke slao SMS poruke o tome da se samo on može parirati pobjedi Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji, tako su i Vučić i Šešelj ubirali glasove na radikalizaciji hrvatske političke scene.
U tom nacionalističkom arlaukanju umjereni naprosto nemaju šanse. U zakonu spojenih posuda između Zagreba i Beograda jedna radikalizacija služi i uvijek je služila za bildanje one druge.
Pogledajmo samo odnos hrvatske politike prema Srbiji u proteklih par godina.
Od blokade granice do blokade pregovora
HDZ je, od Karamarka do Kolinde, godinama koristio Vučića i njegove ministre za povremeno koškanje preko granice. Kad im se u kombinaciju, tijekom izbjegličke krize u predizbornoj kampanji, ubacio premijer Zoran Milanović svojim nečuvenim blokiranjem granice za srpska vozila, Karamarko i Kolinda složno su skočili u obranu Srbije i Vučića.
Da bi HDZ-ova vlada brže-bolje blokirala put Srbije prema EU. I onda zbog toga dobila po prstima od Bruxellesa i Berlina.
Smirivanje tenzija ne odgovara ni jednoj strani. Stoga ni ne čudi da umjerene političke opcije u Srbiji, ali sve više i u Hrvatskoj, ne mogu više doći do izražaja.
A Hrvatska se više teško može tješiti da je bolja od Srbije.
Recimo, Tomislav Karamarko požalio se da je pokraden na parlamentarnim izborima. Doduše, učinio je to s tri mjeseca zakašnjenja, ali svejedno je unio sumnju u demokratski proces i demokratske standarde u svojoj zemlji. Kao što je to srbijanska oporba učinila prošle noći.
Za to je prošao bez ikakvih sankcija.
Šešelj i Hrvatska
Srbija se možda nalazi pod pritiskom EU-a oko pristupnih pregovora, ali i strani diplomati postrojili su ovih dana Vladu u kolonu po jedan i natjerali je da obavi formalnost u Jasenovcu.
Po Srbiji orgija Vojislav Šešelj, pali hrvatske zastave i ispaljuje verbalne bljuvotine prema Zagrebu. Ali taj isti Vojislav Šešelj uredno se preko desničarske tv emisije prije godinu i pol uključio u predsjedničku kampanju u Hrvatskoj.
I dok tamo orgija Šešelj, služeći često kao Vučićev "isukani mač", u Hrvatskoj scenu radikaliziraju članovi vladajuće koalicije, potpredsjednik Sabora maršira po ulici uz uzvike "Za dom spremni", ustaški revizionizam zakoračio je čak i u hrvatsku Vladu. A radikalni pravaši nastupaju kao Karamarkovi plaćeni atentatori.
I ne samo to, predsjednica države i glavni tajnik HDZ-a poručuju Srbima da paze što govore ili da se slobodno isele ako se osjećaju ugroženima.
Ima tu i sličnosti u načinu političkog vladanja.
Ono što Karamarko sada priprema svom koalicijskom partneru Mostu i svom premijeru Oreškoviću, Aleksandar Vučić je u protekle četiri godine uspio napraviti svom socijalističkom partneru Ivici Dačiću koji ga je doveo na vlast. Instalirao ga za premijera, pa onda sustavno radio na tome da ga što prije makne i vrati se još jači.
S obje strane granice vrijede ista pravila: radikalizacija ubija umjerenost, urlanje ubija argumente, ideologija ubija reforme, vlast guši kritičare i medije, a siromaštvo, socijalna kriza, nezaposlenost i besperspektivnost crpe visokooktansko gorivo za uspon, a onda i dominaciju desnog nacionalizma.
I kako se čini, iz tog začaranog kruga teško ćemo se izvući.