Svi znaju da ovu zemlju, iz koje dnevno bježi od 120 do 150 ljudi, mogu spasiti jedino reforme. Isto tako, nije nepoznato ni koje bi to reforme bile. Smanjenje javnog sektora, uklanjanje besmislenih, parazitskih pozicija proračuna (pojedinih agencija, komora, instituta, neradnih mjesta), stimulacija produktivnih pozicija, smanjenje poreza, digitalizacija javne uprave, objava svih troškova proračuna na webu, novi investicijski ciklus, razvoj poljoprivrede, navodnjavanje, hidroenergetske investicije...

To je, dakle, topla voda - nešto svima poznato, što ne treba otkrivati. No to je tako bilo i 2000., i 2004., i 2008., a ipak nitko nije poduzeo odlučujući zaokret od etatističke, klijentelističko-dogovorne ekonomije prema natjecateljskoj, tržišnoj, efikasnoj. Naprotiv, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus Hrvatska tone sve dublje. Broj zaposlenih u javnom sektoru veći je od trećine, drugu trećinu čine ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani za turizam, apartmane, dok je samo trećina uposlenih u realnom sektoru. Na svim razinama, od općina, preko gradova i županija do središnje države, moćnici su godinama zapošljavali svoje bližnje. Vjerojatno ne postoji ni jedan hrvatski političar, bilo kojeg ranga, koji nije zaposlio nekog, jednog ili više klijenata, rođaka, prijatelja, bližnjih, daljnjih...

I oni bi sad trebali mijenjati ustroj koji su sami koncipirali, za vlastite potrebe? I stvarati neki novi, koji bi bitno smanjivao njihovu moć? Otkud bi oni uzimali, “trećinu iznad stola, dvije trećine ispod stola”? Gdje bi zapošljavali klijente? Kako bi držali u ovisnosti birače? Čini se da rečenica Andreja Plenkovića, prema kojoj je “Agrokor naša najveća reforma”, pokazuje jedini izlaz: reforme ovdje mogu započeti jedino propašću pojedinih sustava. To je, naravno, loša vijest. Dok sve propadne, dijaspora će narasti do neslućenih razmjera...