Šibensko-vodički masakr događa se kratko vrijeme nakon što je samozvani djelitelj pravde napao zgradu Vlade i policajce na Markovu trgu. U vrlo kratkom vremenu zbile su se dvije tragedije koje povezuje činjenica da su pojedinci odlučili uzeti pravdu u svoje ruke i pritom napravili zlodjela o kojima će se danima pričati.

Ovakve događaje nije moguće spriječiti.

Oni su se događali i prije - imamo slučaj višestrukog ubojstava na sudu u Zagrebu, slučajeve nasilja u raznim gradovima, ali ovo je radikalan slučaj, time gori jer indicira uzlazni trend nasilja po sličnome modelu. Pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke, njihov je sud kratak, a priziva nema jer iza njihovih akcija put ostaje posut truplima.

I najrazvijenije zemlje poput SAD-a pokazuju da je ovaj tip incidenata neiskorjenjiv, ali je na njihovu učestalost, veličinu i incidenciju ipak moguće utjecati. U Americi je razvijena praksa masovnog nasilja, u Finskoj ga baš i nema. Pojedinci kratkog fitilja posežu za dijeljenjem pravde u okolnostima društvene anomije, bezakonja, sloma pravne države, raspada etičkih vrijednosti, ukratko potpune nevjerice u moći društva i države da reguliraju odnose na način koji bi bio svima prihvatljiv.

U tom smislu je savršeno jasno da nas svaka relativizacija nasilja, svaka politizacija sudstva, svaka amnestija širokog spektra krivaca s političkom zaštitom vodi korak bliže prema situaciji u kojoj će samozvani suci nicati kao gljive poslije kiše. To treba spriječiti. Važan je i problem kućnih arsenala. Pojedinci su spremni za treći svjetski rat. On zasad nije na vidiku, ali takvi arsenali mame na uporabu. Kad u ruci držiš čekić, svaka ti stvar nalikuje na čavao, kažu Amerikanci.

Pisac Čehov kaže kako puška koja na zidu visi u prvom činu mora opaliti u trećem. Hrvatska je još u drugom činu: to oružje treba nalaziti, otkupljivati, uzimati... Svaka oduzeta puška iz drugog čina jedan je spašen život u trećem.