Što bi se još moralo dogoditi da neki ljudi postanu odgovorni, da shvate ozbiljnost situacije? Jer ponovit ćemo ono što smo čuli već nebrojeno puta, i što očito treba ponavljati i ponavljati. Naše zdravstvo nema neograničene kapacitete.
Epidemija je uzela maha, otišla je u smjeru koji su neki predviđali, ali su se ipak nadali da se neće dogoditi. No dogodilo se. Nastavi li se ovakav tempo zaraženih, zdravstveni sustav to neće moći podnijeti.
Tim više što nema bolnice u koju se virus nije probio među zdravstvene djelatnike. To automatski znači rad sa znatno smanjenim kapacitetima. Pa sve ovo prestaje biti samo "COVID priča", a postaje daleko širi i ozbiljniji problem. Jer tu su brojni kronični bolesnici i gomila zdravstvenih problema kod ljudi koji nemaju COVID-19. Tko će ih primiti i liječiti ako nema zdravstvenog osoblja? Gdje će trudnica na porod?
U Zagrebu je već jedno rodilište van funkcije, možemo se samo nadati da se slična priča neće dogoditi i sa druga dva.
No unatoč iznimnoj ozbiljnosti situacije, neki građani nikako da shvate. Tjeraju neki svoj inat, nazivaju epidemiju izmišljotinom. Svjedočimo neobuzdanim partijima mladih ispred HNK, usred metropole, koji postaju žarišta virusa. Netko mlad možda neće ni znati da ima virus, možda će biti asimptomatski pacijent. Ali skoro svaki taj mladi čovjek živi s roditeljima, bakom, djedom. Zašto ne misle na njih?
Doista je šteta što u ovakvoj situaciji za neke nije moguće organizirati obilazak intenzivnih jedinica, gdje leže ljudi na respiratorima. Možda bi ih direktan pogled na te potresne prizore nagnao da promijene mišljenje. Jer gaze po riječima i savjetima svih stručnjaka, liječnika i znanstvenika koji im žele najbolje.
Promišljeni i argumentirani revolt protiv sistema je zdrava, normalna i demokratska stvar. No ovo što se događa s dijelom građana daleko je od promišljenog. Revolt koji ugrožava tuđe živote nikako ne spada u kategoriju prihvatljivog. Nepridržavanje mjera i osporavanje epidemije nije način. Zar neki moraju proći onaj najteži put da to nauče?