Nedostižnu prednost pred Armadom imaju Dinamovi i Hajdukovi navijači. Dinamovi su uvijek izvrsno birali suparnika i zato su uživali naklonost velikog dijela neutralne publike. Da okrenu grad naopačke, dio ljudi ne bi im zamjerio jer naglavačke pokušavaju okrenuti Mamića. Svi se slažemo, navijač je kralj.

No svede li ikad Hajduk ovlasti svojih navijača na upravljanju ozbiljnim klubom prihvatljivu mjeru, predsjednik koji se u tom trenutku zatekne na čelu stola možda će se time kandidirati za najvećeg u povijesti.

Eto, dok Dinamovi i Hajdukovi navijači imaju prednost u odnosu na Rijekine, Rijeka kao klub ima prednost i u odnosu na Dinamo i Hajduk, i na ljude koji možda jesu navijači, ali ih ne bi trebalo pustiti na tribine. Štoviše, bilo bi super pred kamerama ih izbaciti s tribina ako se nekako provuku.

Poruka. Rijeka ima sve uvjete da se maltene spektakularno odrekne ljudi koji štete nogometu i kao sportu i kao biznisu. Kojim god redom pisali. Za razliku od mnogih klubova koji zbog raznih razloga naprosto nemaju moralne snage, nemaju tri čiste postaviti odnose s navijačima na suvremeni temelj, Rijeka ima posve čistu situaciju.

Naravno da ne možeš preko koljena, naravno da nije realno očekivati da ćeš na dva sastanka tribine pretvoriti u obiteljsko okupljalište. Ali koliko god je nedavni incident nevolja, toliko je i prilika da se Rijeka legitimira kao klub budućnosti.

Jaki su aduti tradicija i neopterećenost prošlošću. A jaka je karta i trenutna pozicija na tablici. Nisi pudlica, simpatičan suparnik koji uveličava tuđu pobjedu pa se, ne mogavši osvojiti naslov, trudiš dobiti nagradu za fair-play.

Trenutak je upravo idealan da Rijeka nametne pravila igre na tribinama, i tu s blagoslovom, podrškom svojih istinskih navijača, koji će za koju godinu ponosno pričati da su najboljim namjerama umjesto u pakao nasljednicima popločili put u navijački raj. Navijač je kralj. S ograničenim ovlastima. Kralj je koji se mora nakloniti djeci čije vrijeme dolazi. I napretku koji ne trpi anomalije.