Profesionalno, ali i privatno radoznala, pratim posljednjih dana i tjedana rasprave o učiteljima, učenicima, roditeljima, nasilju, trpljenju, nemogućnosti da se bilo što napravi....i jednostavno sam užasnuta zaista jakim izljevima mržnje i ogorčenosti dijela nastavnika ne prema sustavu koji ih je doveo u nemoguću situaciju, nego prema vlastitim učenicima.

Ogorčeni, ali i vrlo neuljudni, bahati i ponižavajući komentari na račun "bagre" koja ne zna čitati, pisati, koja je lijena pa im se ne da ići pješice sto kilometara u školu i pisati po pločicama kredom, usuđuje se izreći svoje mišljenje na društvenim mrežama, daje si za pravo da bude antisocijalna, neposlušna, živčana, sjeb***, agresivna... da ne govorimo što se sve piše o roditeljima - nepismeni agresivci koji guraju svoj elitizirani razmaženi podmladak... 

I pritom itekako dobro znam sa čime se sve susreću i čvrsto sam na strani nastavnika koji su zaista prepušteni sami sebi u borbi s vjetrenjačama, jer to je ono što rade svaki dan. Ali za to im nisu kriva djeca i omladinci koji im na nastavu dolaze sjeb*** od propale države u kojoj im starci preživljavaju na 3000 kuna minimalca od kojeg se "može pristojno živjeti", a ministri i savjetnici si trpaju lovu i lovu svaki mjesec, a ne poduzimaju ništa itd.

I onda još, a to stvarno znam iz prve ruke, gledaju i slušaju jednako tako očajne nastavnike - sjeb*** iz istih razloga, koji dođu na sat, gledaju ih s mržnjom i prezirom - jer su im valjda djeca prepuštena potpunom očaju kriva za njihove drame i govore im rečenice poput: "Vidite one smetlare, eto, oni zarađuju više od mene". To je doživio moj sin tinejdžer od svog profesora i što bi on sad trebao misliti, kako ima smisla dolaziti na satove i slušati bilo što što im nastavnici imaju za ponuditi? 

A znam da imaju. Ali, ponavljam, sve ove probleme NEĆE riješiti sad već ogorčena mržnja. 

Ja svoju djecu svaki dan učim da je nastavnik osoba koju treba cijeniti, slušati sve što im ima za reći, da im trebaju vjerovati - ne zato što su nastavnici povlaštena kasta kojoj treba nositi 'pinku' i kokoši da ti dijete prođe razred, već zato što će tako i moja djeca naučiti biti bolji ljudi i moći će širiti toleranciju i razumijevanje. 

I isto to očekujem od nastavnika - i za sebe i za svoju djecu. 

A isto to očekujem i od svakog roditelja koji pred djetetom kaže: 'Smrdljiva gadura, ona će tebi...' Jer, vaša djeca neće imati koristi u životu ako budu obilježeni kao nasilnici koji su se iz balavanterskih poriva iživljavali na odrasloj osobi misleći da je ona tamo jer oni to zaslužuju i istovremeno uništavali svojim vršnjacima mogućnost da upoznaju svoga učitelja kako sjajnu pozitivnu osobu od koje će mnogo naučiti. 

Vjerujte mi, ako to učite svoje dijete, onda ne zaslužujete dobiti razumijevanje i poštovanje.

Jer, školovanje je privilegij. Fakat jest. Sjetite se svih onih priča svojih roditelja, baka i djedova, koji su išli u školu kako bi se riješili groznih poslova na polju, u staji, smrzavanja u trošnim kućicama, kako bi si osigurali bolji život. Ima i danas mnogo onih koji u školu idu da se doslovce izvuku iz očaja u kojem žive. I vjerujte mi, ne govorim o djeci u Pakistanu, ili izbjeglicama, nego djeci rođenoj ovdje, u Hrvatskoj, u srcu Europe.

Ali hajdemo jednom zasvagda raščistiti: ovo nije 1960., 1970., čak ni 1980. ili 1990. Za tri tjedna u kalendare upisujemo 2019. Robot se spustio na Mars. Zato što su tamo neka klinka i klinac dobili priliku, ili se sami izborili za nju, da raspišu ideje, spoje žice, nauče kompjuterski jezik, pogledaju u zvijezde i sanjaju uz pomoć svojih roditelja i učitelja. 

A mi sipamo mržnju jedni po drugima pred očima i ušima naše djece i očekujemo da nam bude bolje i da nam oni donesu bolju budućnost. Dajte, svi skupa.  

Mi roditelji nismo ničiji neprijatelji i očajni smo jednako kao i svaki nastavnik zbog besmisla u kojem se nalazimo. I morate imati našu podršku. Ali ne možete je dobiti od nas ako mi gledamo već godinama kako trpite sve što vam uvaljuje sustav, ambiciozni i nepošteni političari koji od školstva žele napraviti tvornicu za proizvodnju neukih glasača, a ne pametnu, neustrašivu, probitačnu djecu koja će se suprotstaviti, ako treba, i nama samima.

I tome ih i vi morate naučiti, čak i više nego mi, koji drhtimo na svaku pomisao da će najvrjednija stvar u našim životima propasti u ovome nehumanom svijetu.

Vi, nastavnici, trebate im pokazati kako se bori za pravedniji, bolji, civiliziraniji svijet. Čak i ove huligane koji vas gađaju kredama. Jer obrazovanje itekako uključuje i odgoj, ne ide jedno bez drugog. 

Ali odgoj 2018. apsolutno isključuje stav "te huligane treba šamarati" i "ADHD se prije liječio šibom". Je, i ljudi su umirali od tuberkuloze, a žene su umirale na porodima i od loše napravljenih abortusa. Pa su klinci koji su dobili priliku da se školuju shvatili kako napraviti lijek za TBC i spasiti dijete i majku na porodu. 

I zato, nastavnici, morate na prosvjed, morate.

Ali ne zato da kukate kako vas maltretiraju mali hulići (tako je nastavnik roditeljima među kojima sam bila i ja govorio o našoj vlastitoj djeci. E pa moja nisu hulići), već zato da se zauzmete za njih, za sve nas - da se zauzmete za to da skinu pandže s vaših leđa svi ti mrdaroši koji žele vladati svijetom, koji žele novac i moć i spremni su gaziti preko leševa za to, svi oni koji školu vide kao mjesto gdje njihova djeca dobivaju diplome po stranačkoj liniji zbog isključivo njihovog napretka, da se zauzmete za to da vam se napokon otvori prostor da djeci otvorite svoja srca. Jer ste ih u jako puno slučajeva zatvorili i to nikome neće pomoći.

Ni vama, ni nama, ni klincima. A trebamo jedni drugima. I morate već jednom dopustiti i nama roditeljima da imamo pravo na mišljenje jer je - 2018.

Svi smo završili škole, na mnogo sofisticiraniji način brinemo o svojoj djeci i imamo puno pravo izraziti svoje mišljenje i sudjelovati u njegovu odgoju i obrazovanju - naravno, dok i sami poštujemo pravila civiliziranog ponašanja i vaš posao u struku.

Ali nismo nepismeni neuki luđaci koji postoje zajedno s vašom djecom da vas maltretiramo.

Škole nisu bojno polje - a ja se kao roditelj vrlo često osjećam kad dolazim u školu, već bi trebala biti mjesta tolerancije, suradnje, i mjesta iz kojih će naša djeca ponijeti snagu i vještine za izgradnju dobrog života.