Pokušavam si zamisliti izraz lica svojih šefova da im jednom umjesto "Dobro jutro" kažem "Moj dolazak na posao i rad do pola sata stoji 275 kuna. Ostalo po dogovoru". Kakve bi reakcije bile da takvo što na nekom roditeljskom sastanku najavi profesor u srednjoj školi? Ili liječnik koji ustaje usred noći i juri na hitnu operaciju?

Baš to su mi rekli u servisu za vešmašine. Da bude u skladu s današnjim vremenom i moja je vešmašina odlučila štrajkati. Zovem susjeda, on kaže da ne može ništa, dijelovi se mogu kupit samo u ovlaštenim servisima. Pa kad fina dama ne vrti s bilo kakvim dijelovima, krenem i ja u pregovore. Znajući gdje živim prvo moje pitanje bilo je "Koliko bi to moglo koštati?". 

Majstori na neviđeno ne znaju zašto ne radi, ali znaju minimum koji će mi naplatiti. "Naš dolazak i do pola sata rada stoji 275 kuna. Ostalo po dogovoru", kažu. "Mami si to naplati", mislim si i zovem drugi servis. "Naplaćujete li vi svoj dolazak?", pitam. "Da, dolazak i ispitivanje kvara, ali to vam onda odbijemo od konačne cijene", odgovore. Zvučalo je prihvatljivo, ali račun za zamjenu izgorene spojke bio je iritantan. Uredno su mi naplatili dva dolaska, prvi sto, drugi 85 kuna plus PDV. Sama spojka je, stoji na računu, 115 kuna, a ja sveukupno platila 437,5 kuna. 322,5 kune majstorima. Za dva puta po 15 minuta rada. Nema rata, nema kartica, samo cash. I nema nikakvog izbora nego platit, jer ne mogu sinu doma gomilat prljave gaće. 

Nije mi bilo teško nazvati šefa neurokirurgije ugledne zagrebačke bolnice i pitati "Koliko stoje tvoje ruke po satu?". Kad je čovjek svoju plaću podijelio s brojem sati ispalo je da njegove ruke vrijede 80-tak kuna. Za jedan sat, a ovi uzmu za pola sata 322,5. Divno! Definitivno se više ne isplati ići u školu. 

Nije meni krivo što majstori zarađuju. Ne mislim da im je posao lagan i ne podcjenjujem ga. Krivo mi je što danas sve funkcionira po logici "Take the money and run". Što svak tko može, ispisuje račune s ciframa koje nemaju nikakve veze sa stvarnosti. 

A tko se usudi, nek proba ne platit jer one koji više nemaju počeli su hapsit. Gospođa u godinama, 73-godišnja baka Marija odležala je jer nije imala čime platit komunalije. Inače živi na socijali, a zbog 600-tinjak kuna duga bila je šest dana u zatvoru. Bolesna i teško pokretna. Istina, priznaje gospođa Marija usred Dnevnika, u zatvoru su je čuvari pazili i mazili, pitali "Bakica, kaj ste zbog računa za smeće tu završili?".  

Pokojni bi Fellini iz groba ustao samo da snimi film na temu "Jake policijske snage hapse sedamdesetogodišnjake koji ne plaćaju odvoz smeća". S Boratom u ulozi glavnog inspektora koji ih sprovodi u rešt. 

Prvo sam pomislila "Neš ti policije koja hapsi bakice", ali zapravo to i nije loše. Kako je krenulo neće im biti druge nego pohapsit svu sirotinju. I mene skupa s njima. Kad nas tri milijuna i 999,8 tisuća za koji mjesec nećemo imati čime plaćat sva ta poskupljenja, ipak će nas zbrinut. Po zatvorima. Mene će kad jednom izađem moj posao čekat jer ću iz Remetinca slati same ekskluzive. A onih 300 tisuća nezaposlenih mahat će s transparentima "Nećemo van" jer doma odavno nemaju ni toplo ni skuhano. Sve će nas izdržavat dvjesto bogatih obitelji. 

Tri plaćena obroka i zakonom obvezna šetnja svaki dan zvuči mi kao godišnji odmor. Bar ću se naspavat i dobro odmorit, a moj sin za to će vrijeme imati praznu gajbu. A možda mi se i posreći pa me neki dobrodržeći čuvar pred penzijom pita "Bakice, kaj ste tu zbog režija ili kredita?". I onda se sažali pa me zaprosi, a ja se pod stare dane udam i drugi put. U Remetincu. Kumove, koji će kao svadbeni poklon zatvoriti sve moje kredite, tamo mogu birat. Njima je to sića. I svima napokon dobro.