Bog i Franjo Tuđman.
Jedino bi oni, kako sada stvari stoje, mogli spasiti Milana Bandića na lokalnim izborima.
Dragi Bog ga, kako je priznao jučer, "jedini u stopu prati", a Franjo Tuđman nalazi se na podugačkom popisu spomenika koje zagrebački gradonačelnik mahnito prije izbora pokušava instalirati po cijelom gradu.
Kao da bi oni još jedini trebali glasati za njega.
Što opet, kad se bolje pogleda, neosporno ima simboličku važnost.
Bandiću je, naime, korisno imati Boga na svojoj strani, a naročito njegove službene predstavnike, u trenutku kad prvi puta u povijesti u kampanju za lokalne izbore ulazi kao gubitnik.
Prema anketi Nove TV, u prvom krugu dobiva manje glasova od Anke Mrak Taritaš, a u drugom krugu gubi izbore i od Mrak i od Sandre Švaljek.
Čini se da mu jedino još viša sila može pomoći. Kad već tolike fontane nisu.
Oporbena situacija
Zbog toga je Bandić sada odlučio krenuti s podizanjem spomenika: jednog domovini, drugog Nikoli Šubiću Zrinskom, trećeg žrtvama Holokausta, četvrtog Vladi Gotovcu, a petog i najvažnijeg, pogađate već, Franji Tuđmanu.
Jer, ako je već Bog nepouzdan i izbirljiv, sigurno bi mu dobro došao prvi hrvatski predsjednik. Da "onemogući oporbenu situaciju u Zagrebu".
Milan Bandić podizao je prije dva desetljeća zagrebački SDP dok je Franjo Tuđman rafalno odbijao potvrditi čak četiri oporbena zagrebačka gradonačelnika izabrana u Gradskoj skupštini u kojoj je HDZ izgubio prevlast poslije lokalnih izbora.
Tuđman, dakle onaj kojemu Grad Zagreb sada podiže spomenik, odbijao je legalno i legitimno izabrane gradonačelnike sve dok nije izazvao ponovljene izbore nakon kojih je HDZ kupio dvojicu HSS-ovaca u Gradskoj skupštini, izabrao Marinu Matulović Dropulić za gradonačelnicu i tako riješio oporbenu situaciju u glavnom gradu.
E takav jedan Tuđman bi sada dobro došao Milanu Bandiću.
Da naprosto izbaci iz igre sve ove oporbene simulante, eliminira "stoku sitnog zuba", i prokrči put za još jedan mandat aktualnog gradonačelnika, onog koji je tih godina pripadao SDP-u, ali mu je zato podario trg i na njemu uskoro podigao spomenik.
Za uspomenu i dugo sjećanje.
Bog i službeni predstavnici
No, Franje Tuđmana više nema, pa će se Bandić sada morati pouzdati, osim u Boga i njegove sljedbenike, i u štovatelje lika i djela Franje Tuđmana, u one birače koji se sjećaju dana ponosa i slave kada je - prije ravno 20 godina - Tuđman zatirao demokraciju kako bi zacementirao vladavinu u metropoli.
To bi sada koristilo Bandiću. To cementiranje vladavine, pa makar i na uspomeni o Tuđmanovu zatiranju demokracije u gradu kojeg godinama vodi.
Fontane, kako vidimo, nisu upalile, što ih je više gradio, to mu je rejting brže padao. Zato bi sada mogli upaliti spomenici.
Kad već nema novih tramvajskih pruga, kad nema žičare i metroa, kad u školama padaju prozori, a u fontane pišaju neki bezdušnici. I kad Ivica Todorić ima problema s likvidnošću.
Ali u svemu tome, u ovim spomenicima po modelu "za svakog ponešto", ipak upadljivo nedostaje onaj najvažniji. Onaj kojeg se prije Bandića sjetio Stipe Petrina u Primoštenu i koji je već u fazi dovršetka.
Kip zlatne Gospe visok 15 metara kočit će se iznad Primoštena u slavu i na ponos onoga tko ga je podigao.
Tko zna, možda Bandiću još nije kasno da zamoli one svoje fontana-majstore da mu sklepaju jedan takav kip za njegovu kampanju. Pa da ga na brzaka objesi negdje na Štrosu.
Bog bi, pa makar onako izbirljiv, sigurno bio zadovoljan, ali opet, Franjo Tuđman bi vjerojatno bio ljubomoran.
Čak je i Milanu Bandiću teško baš svakog zadovoljiti.