Pokušao je riješiti stambeno pitanje. Kad su ga drugi put odbili u Gradu, kupio je stan svojim novcem. To je obrana Ive Sanadera. Odvjetnik pokušava dokazati da je kao povratnik iz Austrije odmah bio bogat čovjek, a ne da se obogatio u politici. Iako je prije 30 godina tražio mali socijalni stan od Splita. Jer je sirotinja. Je li Sanader lagao u prijavi za stan ili laže sad da je bio bogat? Tako nevažno. U ovom Sanaderovu primjeru očitava se obrazac tako svojstven onima koji se domognu i mrvice vlasti ili samo ugledaju priliku. Jednostavan je; svoj novac štedi, uzmi od države što možeš.

- Zgadilo mi se sve. Čim dođu, uzimaju skupe mobitele, iPade, fotelje, automobile. Ostvaruju valjda dječje snove jer znaju da će kratko trajati - tako je službenica koja je radila u nekoliko Vlada opisala ponašanje onih “najboljih među nama”. Onih koji su godinama po stranci klimali i čekali svoj trenutak. Da dograbe svoj dio kolačića.

I u posljednjoj aferi pokazao se isti obrazac. Naši ministri, dok su bili još “samo” građani, kupovali su jeftinije automobile. Da su tad zbog jednog pečata platili auto 67.000 kuna više, sigurno bi pisali novinarima. I vikali na birokraciju. Ali kad su na vlasti, onda je 67 milijuna kuna sitnica. Toliko su skuplje plaćeni auti zbog formalnosti - potvrde o nekažnjavanju, izjave od distributera, zavarene šasije i slično. Nema šanse da bi to prošlo da su raspolagali svojim novcem. Ali nisu. Za razliku od Sanadera, kojeg je Grad odbio, njihova obećanja su građani prihvatili i dali im vlast. Nema veze što ih nisu ispunili. Treba iskoristiti svojih pet minuta. Tko zna kad će opet doći.