Učenicima završnih razreda osnovnih škola obrtnička i uslužna zanimanja nisu visoko na listi poželjnih poslova. Iako baš u tim sektorima vlada velika potražnja i posao je moguće dobiti odmah nakon završetka srednje škole, sve se manje učenika odlučuje upisati deficitarna zanimanja. Na burzi se tako gotovo stalno traže pekari, vodoinstalateri, automehaničari…

Kako bi potaknuli djecu da ipak upisuju zanimanja koja nam trebaju i koja im skoro pa automatski znače zapošljavanje, učenicima se nude stipendije i plaćena praksa. Neki poslodavci čak dobrim praktikantima nude i zapošljavanje nakon završene srednje škole. Situacija je takva jer smo tek nedavno osvijestili važnost strukovnih, obrtničkih i uslužnih zanimanja. Zanimanja bez kojih ekonomija nijedne zemlje ne može naprijed. No to je tek početak.

Učenike stvarno treba potaknuti da upisuju zanimanja koja im jamče posao te da za taj posao budu pošteno plaćeni. Isto tako, poslodavci i škole trebaju puno aktivnije surađivati pri usklađivanju potreba tržišta rada i upisnih kvota, a na nacionalnoj razini mora se odrediti način financiranja praktičnog rada učenika i visina naknade. Time bi se uredili i odnosi između poslodavaca i praktikanata i praksa bi tad imala smisla.

Danas ona još ide od metenja poda i kuhanja kava za šefove do pravog usvajanja vještina i znanja uz odgovarajuću plaću. Prava i obveze trebaju imati i učenici i poslodavci. Duga praksa zanemarivanja temeljnih zanimanja dovela nas je ove godine u situaciju da nam je sezona na vratima, a brojni restorani, kafići i pekarnice nemaju radnike koji bi otvorili vrata turistima. A htjeli mi to sebi priznati ili ne, ekonomija nam je u takvoj situaciji da velik dio godine živimo od turističke sezone. Uza sve prirodne i kulturne ljepote koje imamo, a koje smo konačno počeli malo bolje promovirati u svijetu, tragično je da u jeku turističke sezone nemamo naše radnike na top destinacijama te da u trenutku u kojem već počinje glavna sezona vlasnici restorana sami uslužuju goste, a klinci i prije mature pripremaju papire za odlazak. Tragedija je da smo ih pustili da odu zarađivati negdje gdje im je bolje. Ako nam ovo nije pljuska za otrežnjenje, onda nismo ni zaslužili ništa drugo nego nokaut.