Znam da će izjava iz naslova zbuniti mnoge koji danas sudjeluju u najvećoj svjetskoj sudnici – društvenim mrežama! Za prosječnog komentatora stvarnost je crno/bijela - ili si 100 posto za ili si 100 posto protiv, ili si na mojoj strani ili nisi. Da njihov superioran um formira zaključak dovoljan je i samo naslov, ne opterećuju se oni čitanjem tekstova... Zato im nikako neće biti jasno da mogu razumjeti što dovodi ljude do takvog bijesa i ogorčenosti pa da slave nekoga tko je hladnokrvno ubio tri osobe, ali nikako, ali nikako ne mogu opravdati taj čin.

Jer definitivno postoji razlog za bijes i ogorčenost u vezi hrvatskog društva. Ne mislim samo ni na pravosuđe, iako je situacija katastrofalna.

Neki dan je donesena oslobađajuća presuda u slučaju vukovarske policajke koja je prijavila kolegu za seksualno zlostavljanje, a čovjek je oslobođen jer se to „dogodilo samo jednom“. Wtf!?! Što vam nije jasno u izrazu seksualno ZLOstavljanje?

Svi znamo ubojice koje su se izvukle zbog manevara svojih odvjetnika.

Pa svako malo neki osuđeni kriminalac pobjegne preko granice gdje ga još i slave!

Znamo gomilu predmeta koji su otišli u zastaru jer je sudstvo prenatrpano ili neorganizirano ili je netko dobio uranjeni božićni poklon.

Znamo da se tatini sinovi izvuku na tehnikaliju kada s novim autom od 50.000 eura usmrte nekoga na pješačkom prijelazu, a nisu ni stali da provjere što je s tom osobom. I onda ih još roditelji brane izjavama „Ali oni su dobra djeca koja su se malo zanijela“. Ne, tatice, to nisu dobra djeca. Iako se prometna nesreća može dogoditi svakome, neće svatko pobjeći s mjesta nesreće koju su počinili autom kojeg nisu ni trebali voziti. Neće, tatice! Jer si odgojio razmaženo derište koje je naviknuto da se može izvući sa svime i često misle da njihov život vrijedi više od onog kojeg su izbrisali.

Mogao bih navesti još desetke primjera zašto frustraciju i ogorčenost našim sustavom smatram sasvim razumljivom i opravdanom, ali brzopotezna ulična pravda nije rješenje!

Jedino lošije od očajnog, često korumpiranog, još češće loše organiziranog sustava jest ulična pravda koju provode lakomisleni komentatori na društvenim mrežama! Jer koliko god je sustav loš, još je gori infantilni pravednički gnjev brzopoteznih sudaca i porote na društvenim mrežama. To nas vraća na divlji zapad.

Možda nikad niste razmišljali o tome, ali zanimljiv je psihološki proces u pozadini nagona da se uzme pravda u svoje ruke. Dakle, ako se godinama, pa i desetljećima, osjećamo kronično zlostavljano i nemoćno, osjećamo se kao da nam je sustav naudio, osjećamo da je sustav bio nepravedan prema našim roditeljima, a uvjereni smo da će biti i prema našim unucima, i još pritom mislimo da ga ne možemo promijeniti, postavlja se pitanje - kako vratiti osjećaj moći? Nije nam važno samo ispraviti nešto što mislimo da je nepravda, nego vratiti osjećaj moći. Jer većina je javnosti odustala od pokušaja da popravi sustav pa jedino kako mogu vratiti moć jest ovakvo ulično pravedništvo. Bilo da smo lik s kalašnjikovom ili lik s tipkovnicom. Kada kažemo da treba nekoga likvidirati konačno uzvraćamo udarac tom pokvarenom sustavu. Konačno smo mi moćniji. „Ne buš nas više j...“, odjekuje iznad tipkovnice.

I opet ponavljam... razumijem razloge koji su doveli do toga jer definitivno imamo temelja za osjećanje bijesa i ogorčenosti, ali ulična pravda nije i ne može biti rješenje. Jer nas dugoročno gura u moralni bezdan iz kojeg nema izlaza. Ne moramo čak analizirati ni pojedinačne slučajeve jer to kao princip jednostavno ne može funkcionirati.

No postoji i drugi način vraćanja osjećaja moći. Neće tako brzo zadovoljiti taj pravednički gnjev koji kipi našim egom, ali je definitivno smislenije.

Rješenje je u dva koraka – prvi je truditi se popraviti sustav i tu pak možemo kvalitetno iskoristiti društvene mreže. Umjesto da ih koristimo kao najglomazniju svjetsku sudnicu, možemo ih koristiti kao alat podizanja svijesti o problemima i nuđenju rješenja.

Drugi korak je boriti se da naš privatni svijet izgleda smislenije i ispunjenije. Mnogi se fokusiraju na brzopotezno rješavanje društvenih problema jer su odustali od pokušaja rješavanja svojih vlastitih problema. Pa umjesto da se zapitaju što mogu napraviti za im život bude bolji, zadovolje se brojanjem dežurnih krivaca oko sebe. „Ma bio bih ja uspješan, ali me ovi j... u mozak.“ Ali stari moj, nitko to ne može raditi tako efikasno kao ti. I dok za mnoge životne probleme nema jednostavnih rješenja, trebamo se barem kretati prema rješenjima, umjesto da samo okrivljujemo druge za sve što nam se događa.

Znam da je jednostavnije samo napisati „Zaslužili su“, ali mnogo je smislenije upitati što svatko od nas može napraviti da nam djeca i unuci imaju društvo koje zaslužuju!