"Neka djeca od nas uče kako se trebaju boriti za svoja prava", izjavio je jučer sindikalist Vilim Ribić, braneći se od kritika i napada zbog još jednog - za njega devetnaestog - štrajka nastavnika i prosvjetara.
Premijer Zoran Milanović se, po običaju, uvrijedio. Resorni ministar se, kao i njegovih petnaest prethodnika, pomalo izgubio. Vladajući tvrde da sindikalisti rade za HDZ. Dio javnosti tvrdi kako prosvjetari koriste kampanju samo da bi se izborili za svoje plaće.
Međutim, ova Ribićeva izjava stavlja problem u pravu perspektivu.
Koji je zadatak sindikata? Da se bore za materijalni i svaki drugi status svojih članova.
Kako to čine? Tako što traže slabe točke u protivničkoj obrani, u ovom slučaju u politici Vlade.
A kad je najbolje vrijeme za to? Predizborna kampanja.
Kako se boriti za sebe
I ako djeca već zbog štrajka ne idu u školu ili im se zbog štrajka ne održava dio nastave, makar imaju priliku naučiti kako funkcionira sindikalna borba u demokratskim državama.
Da bi se jednoga dana i sami znali izboriti za sebe.
Sindikati nisu zaduženi za reformu školstva, za vođenje politike, za upravljanje sustavom, kao ni za menadžiranje Državnim proračunom. To je posao Vlade i ministarstava i pratećih agencija.
Posao sindikata je brinuti o sebi samima.
Zašto im onda prigovarati zbog toga što koriste najpovoljniji trenutak da se izbore za svoje zahtjeve? Trenutak u kojem je druga strana u pregovorima očito najranjivija i najosjetljivija.
A ta druga strana također je bitan dio ove priče.
Ostanak na vlasti
Ako se sindikalisti štrajkovima nastoje izboriti za svoje plaće, statuse, pa i fotelje - kako se to često imputira sindikalnim čelnicima - onda se to isto može reći i za politiku koja sa sindikatima pregovara.
Ona se sada grčevito, čak i panično, bori za svoj ostanak na vlasti, za svoje plaće, povlastice i beneficije koje višestruko premašuju bilo kakav zahtjev nastavnika i profesora, čiji štrajk upravo u predizborno doba ugrožava šanse ovoj Vladi da zadrži ono čega se dočepala prije četiri godine.
I što onda Vlada, ova kao i sve prije nje, obično radi u ovakvim situacijama? Daje obećanja. Popušta pritiscima. Potpisuje kolektivne ugovore. Odobrava anekse. Nudi garancije. Daje svečana obećanja. Zaklinje se do groba.
Nudi sve što može, kombinira mrkvu s batinom, obećanja s prijetnjama, samo da ih sindikati puste da na miru zadrže vlast.
Kao što se optužuje sindikate da ucjenjuju Vladu štrajkom, tako se može prigovoriti i premijeru Milanoviću da ucjenjuje birače strahom od povratka HDZ-a na vlast.
Kao što sindikati imaju mogućnost štrajka i tužbi, tako Vlada ima mogućnost (koju često koristi) da potpisuje sporazume kojih se neće držati.
Moralna uzvisina
Obje strane zdušno se bore za svoje pozicije, iako se sve češće vladajuća politika postavlja kao moralno uzvišenija.
Vilim Ribić i prosvjetni sindikati u pravilu se, što je potvrđeno i ovom prilikom, predstavljaju kao remetilački faktor, kao Karamarkovi jataci, pohlepne proračunske pijavice, neradnici i paraziti... Iako bi se dobar dio tih tvrdnji mogao primijeniti i na samu vlast, kao i politiku općenito.
Na početku štrajka ministar prosvjete Vedran Mornar bio je odlučan u tvrdnji da nema za to nikakvog razloga, da bi već drugi dan otvorio mogućnost da se zaposlenicima u školama da pismeno jamstvo da će im se nakon izbora podići plaće.
Ne zato što misli kako nastavnici to zaslužuju, ne samo kako bi se normalizirala nastava u školama, već prvenstveno zato da se prekine štrajk u predizbornoj kampanji.
Kako bi SDP i partneri mogli lakše voditi bitku za ostanak na vlasti.
Novim obećanjima, najavama novog blagostanja, reklamiranjem svojih uspjeha, zataškavanjem neuspjeha. Ali i besramnim kupovanjem glasova raznih društvenih skupina.
Prljavi igraju prljavo
Uglavnom, ako sindikati igraju podlo i prljavo, nepošteno i ucjenjivački, kako se to često tvrdi, onda se to isto može reći i za samu vlast, koja prihvaća takva pravila igre iz osobnih i prilično sebičnih motiva.
Spremna je obećati brda i doline nakon izbora, samo da im sindikati omoguće da te izbore doista i dobiju.
"Ovo borba sindikalista za fotelje", poručio je premijer Milanović njemu tako svojstvenim svađalačkim tonom.
Možda je u pravu. Samo je zaboravio spomenuti da je ta borba obostrana.