Nakon više od 800 dana dala sam otkaz na mjesto majke-dojiteljice. Dugo mi je po glavi sazrijevala ta odluka, a u nekoliko smo navrata čak i (očito) neuspješno pokušavali prestati, no zapeli bi na kombinaciji njegovog neutješnog plakanja i mojih upala. Usprkos činjenici da je u prosincu navršio dvije godine, on je sisao svo to vrijeme kao da je jučer izašao iz rodilišta. Primjerice, u nedjelju je do 16 sati kada mi je napokon pukao film, sisao točno 17 puta. Ne, ne pretjerujem, a imam i svjedoke da je to baš tako bilo. 

Stalno sam ga branila da mu izlaze zubi, da mu je začepljen nosić, da je tužan, da je sretan ili da je naprosto maza. Objašnjavala sam si da se njemu jednostavno nije dogodio onaj klik u glavi, ali posljednjih sam mjeseci došla do ruba. Najiskrenije me nerviralo to što još uvijek doji, što se budi nebrojeno puta noću, šta bezbroj puta na dan (i noć) ponavlja: "Daj mi sisu" ili "Daj mi drugu sisu". Nije mi tu više bilo ništa ni slatko ni simpatično. Tu i tamo bi me, vidjevši moje ljutito lice, raznježio rečenicom da je on mali i da će me grliti i ljubiti. I onda bih popuštala. 

Nije ništa rekao, nije plakao, samo mi nekako nije bio sav svoj. Doduše teta u vrtiću mi je jutros rekla da me njoj cinkao i da joj je rekao da nisam dobra 

Nikad se nisam pretjerano zamarala mišljenjima drugih ljudi, a mnogi su mi već nakon šest mjeseci dojiteljskog staža govorili da sam luda što još uvijek dopuštam djetetu da sisa. Da i životinje to brže i lakše rješavaju. Nije mi se dalo objašnjavati da sam ja, instinktivno majčinski, bila apsolutno sigurna da je to najnormalnija stvar na svijetu. Na pitanja nakon godine dana 'kada mislimo prestati' odgovarala bih: Valjda prije njegove mature. 

Zapravo me jako nerviralo što itko na svijetu misli da ima pravo razglabati o mojim, zapravo našim razlozima. Ali opet...kada je otpuhao i drugu svjećicu na torti, zaključila sam da je stvarno vrijeme da završimo tu priču. Pa sam propitivala druge, surfala, a svom princu objašnjavala da je on stvarno velik i da mu to nije potrebno. Nije se slagao. Pa sam zabranila dojenje vani, primjerice u parku, a moja je mudrica i toj taktici doskočila. I odjednom više nije htio ići van ili bi nakon 15 minuta toboganiranja odjednom hitno morao ići kući. Na sisanje, naravno. Jeo bi mladi luk i špek i nakon toga tražio da sisa, pio hektolitre tekućine i opet tražio staru naviku. Čuvala sam ga od bilo kakvog stresa, no ni to nije pomagalo...

Svako malo bi mi pokoja, mahom starija žena, prepričavala dogodovštine o nekom mališanu koji bi za majkom trčao i sa 3, 4 ili 5 godina. Tješile su me da nema veze i da mu sigurno neće škoditi. Tu i tamo bi mi neka dala savjet da posolim ili popaprim grudi pa će prestati. Ne znam zašto, ali to mi se nekako činilo i primitivno i izdajnički, a i pitala sam se kako neki sol, papar ili šta bilo može odgurnuti dijete koje jede ama baš sve - ljuto, začinjeno, slatko...koje naprosto uživa u svakoj hrani. 

I onda sam u nedjelju pukla. I 'začinila' svoje skromno poprsje. Moj sin je krenuo u svoje 18. dojenje i - ustuknuo. Mudro zaključio kako se sisa pokvarila i nastavio kao da se ništa ne događa. Još me par puta pitao za dojiteljske usluge, ali bi bez ikakve drame odustao na mom objašnjenju da sam se pokvarila. Stvarno se nadam i vjerujem da je to kraj. 

Hoću li s drugim djetetom pametnije?

Pitala me danas prijateljica hoću li s drugim djetetom pametnije. Bez razmišljanja - ne. Doduše nadat ću se da će drugo dijete, ako i kada dođe, biti nešto manji mlijeko-ovisnik, ali dojenje za mene nema alternativu. Da, mnogo puta mi je došlo da se bacim kroz prozor zbog bolnih grudi, ragada, upala, konstatnog navlačenje, bezbrojnih buđenja...Mnogo puta sam rekla da tako nešto nikad nikome ne bi preporučila, ali iz mene je zapravo progovarao umor i očaj. Dojenje je među nama stvorilo prekrasnu vezu, savršenu ljubav, izraz lica mog djeteta nakon podoja je najsavršenija stvar na svijetu, kao i činjenica da nikada nije popio antibiotik, a u jaslice je krenuo sa 14 mjeseci, da su nas zaobišli svi pneumokoki, streptokoki, upale uha, rota virusi i ostale pakosti. 

Postoji samo jedna stvar koju ću drugi puta pametnije. Neću kupiti ni dude, ni bočice, ni kutije adaptiranog mlijeka kao što sam učinila prvi put i neću se toliko nervirati jer, da, vrijeme prolazi, djeca odrastaju i sve to završava. I kako se nakon svega osjećamo? Na trenutke mi se učinilo da je moj sin pomalo tužan. Nije ništa rekao, nije plakao, samo mi nekako nije bio sav svoj. Doduše teta u vrtiću mi je jutros rekla da me njoj cinkao i da joj je rekao da nisam dobra. A ja? Malo sam tužna, a nisam mislila da će mi biti tako. Ali opet, užasno sam ponosna na nas i na naših 2 godine i tri i pol mjeseca sisanja...I mali tipić za one koji misle da s ukidanjem dojenja prestaju noćna buđenja. U našem slučaju još ništa od toga.