Za nekoga tko se obično kloni velikih riječi i nastoji pobjeći od teških kvalifikacija, Ivo Josipović prilično je hrabro definirao uzroke naše gospodarske krize.
"U naš je mentalitet ugrađeno nepoduzetništvo", rekao je ovoga tjedna u Nultoj točki. "Trebali bismo svladati tu filozofiju da, eto, ne volimo kad netko dolazi zaraditi. Važno je da taj netko plati porez, da plaća radnike".
Nažalost, Josipović je smetnuo s uma da mnogi od njih, eto, nisu plaćali porez niti su plaćali radnike, već su uglavnom dolazili na brzinu zaraditi. Pa se, eto, ta nesretna činjenica možda malo zamjerila hrvatskom čovjeku i uvukla u hrvatski mentalitet. Dapače, pretvorilo u "filozofiju", kako joj je tepao šef države.
Lakonska izjava
Da je Josipović još i to spomenuo, samo malo proširio tu svoju misao, tada bi njegova odrješita, lakonska, te stoga za neke čak i uvredljiva definicija uzroka hrvatskih problema imala nekog smisla. Jer, mentalitet, ako je o njemu ovdje uopće riječ, stvara se godinama i desetljećima i stvaraju ga upravo oni čijem krugu sad i sam Josipović pripada.
Nekima bi, primjerice, moglo biti sumnjivo i to kako se Ivo Josipović obogatio od profesure, pa upiru prstom u njegove aranžmane s autorskim pravima i mašu papirima koji to potkrepljuju.
Taj oprez koji je s vremenom prerastao u podozrenje samo je posljedica empirijskog iskustva u praćenju političara koji se bogate na funkcijama, pomoću sumnjivih i nepravednih zakona koje sami pišu ili usvajaju, te uz prijatelje koji se znaju odužiti političarima na važnim funkcijama.
To je dio mentaliteta, ali u prvom redu političara. Građanima je to uvjetovani refleks.
Filozofija vlasti
Politika je odgovorna i za one "komplicirane procedure i birokratske prepreke", o kojima je također govorio Josipović. I to je postao dio mentaliteta, i opet onog političkog. Nešto poput brižno odnjegovanog političkog nasljeđa, plodnog tla za korupciju od koje profitiraju vladajući, parazitirajući na birokratskom aparatu s kojim se sudaraju svi koji nisu spremni malo "požuriti" proceduru.
To je "filozofija" vlasti, a ne čitave nacije.
A kad se građani protive poduzetničkim ulaganjima, kako to sugerira Josipović?
Uglavnom, onda kad se njima ugrožava okoliš, kad se krše zakoni i propisi, narušavaju stare jezgre, kad se krše urbanistički planovi ili se donose novi, temeljeni na pogodovanju i korupciji. Recimo, kao onda kad je Josipović kao vijećnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini omogućio izmjene GUP-a kojim se progurao projekt Cvjetni prolaz i omogućila legalizacija dvorca/hotela/rezidencije jednog velikog poduzetnika na obroncima Medvednice.
Građani, eto, ne vole kad političari pogoduju tajkunima, umjesto da brinu o javnom interesu, poštenju, pravednosti i ostalim "mentalnim zaprekama".
Tajkunska filozofija
Jer, recimo, tajkuni su ti koji su u naš mentalitet ugradili otpor prema poduzetništvu kakav smo iskusili u protekla dva i pol desetljeća. Uzmi jeftino, uništi brzo, prodaj nekretninu, otpusti radnike, uzmi poticaje, utaji porez, prevari državu, iskoristi političke veze, zakapari guvernera, sprijatelji se s premijerom/predsjednikom, udari radnicima minimalac, izvuci dobit, zbriši čim stigneš...
A sve to odvijalo se pod patronatom države. I prodaja banaka strancima, i forsiranje uvoznog lobija, i uništenje industrije, i ubitačna porezna politika, i nepostojanje koherentne ekonomske strategije.
Građani su bili žrtve, a ne kreatori svega toga.
Kult nerada
Politika je, osim toga, stvorila i taj kult nerada, na koji aludira Josipović, ali i premijer Zoran Milanović svojima porukama da ćemo "morati više raditi i više se truditi".
Politika je stvorila državni aparat temeljen na beneficijama i neradu, protiv nezaposlenosti se borila tako što je tjerala ljude u penziju, bez kriterija je dijelila invalidnine i mirovine, ali i poticaje i subvencije, a kroz cijelo to vrijeme narod je konačno shvatio da se rad uglavnom ne isplati.
Zašto nešto započinjati kad će te država ubiti birokracijom, porezima, parafiskalnim nametima, nelikvidnošću, namještenim natječajima, namještenim zakonima, pravnom nesigurnošću? Bolje se uhljebiti negdje pod patronatom države i čekati penziju.
To je već postala prava "filozofija".
Ali to je postala i slika države u proteklih dvadeset godina. Države u kojoj su cvjetali kriminal, korupcija, nepravda i nepoštenje, a venuli poduzetništvo, optimizam, entuzijazam, investicije.
Okrenuti trendove
Čak i ako ljudi doista, kako sugerira šef države, ne vjeruju poduzetnicima, to je zato što im je ta skepsa proteklih godina duboko usađena. Ako nemaju poduzetnički duh, to je zato što su ih godinama lupali po glavi, uvjeravajući ih da se to ne isplati. Barem ne ono poduzetništvo o kakvom teoretiziramo u televizijskim intervjuima.
Na predsjedniku države je da pokuša okrenuti trendove i vrati povjerenje, entuzijazam i optimizam - i pravednost - a ne da lakonski svaljuje krivnju na nepoduzetnički mentalitet i na ljude koji ne vole one koji dolaze zaraditi.
Godinama je vrijedila poslovica da sit gladnom ne vjeruje. Sve dok nisu gladne naučili da ne vjeruju bogatima.