Zamislite da je neki hrvatski ekstremist ispred veleposlanstva Srbije u Zagrebu zapalio njihovu zastavu. I da ga prati više desetaka ostrašćenih crnokošuljaša koji pjevaju onu ustašku “Puška puca”. Bi li se naša policija samo nezainteresirano rasporedila oko ulaza u veleposlanstvo i gledala kako zastava gori? Vjerujem da ne bi nego da bi ih sve skupa pobacali u “marice” i odveli na zasluženo višednevno hlađenje u zatvor.

No bez obzira na to zamišljeno policijsko djelovanje, istog bi dana brojne nevladine organizacije izražavale (opravdano) zgražanje zbog takvog ponašanja grupice ekstremista. Oliver Frljić bi u trenu smislio nastavak neke od svojih predstava u kojima raskrinkava duboko ukorijenjeni fašizam u Hrvata, Milorad Pupovac bi prosvjedovao, a predstavnici naše Vlade bi se, kako i priliči, ispričali vlastima u Beogradu.

To se u nas, srećom, nije dogodilo. Ali u Beogradu jest. Ponovno. Ratni zločinac Vojislav Šešelj opet je dobio priliku rigati mržnju protiv Hrvata. Njegov dojučerašnji pobočnik, srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, istodobno je govorio kako je Hrvatska proslavom 20. godišnjice Oluje “završila posao Pavelićeva NDH”. Što drugo očekivati od umivenog četničkog vojvode? Tek nešto blaži bio je srbijanski premijer Vučić, poznat po izjavi da “za jednog Srbina treba pobiti stotinu muslimana”. Vjerojatno je isti omjer tada vrijedio i za Hrvate. Sada se preobukao u “europskog političara”. Možeš si mislit…

Može li se živjeti s takvim političarima iz susjedstva? Može i mora. Postanemo li poput njih, bit će još više zla. Bez obzira na provokacije, Hrvatska mora pomoći Srbiji da izađe iz ralja mržnje i krene put europske budućnosti. U suprotnom nikada neće biti pravog mira na ovim prostorima.