Da sam ja premijer, spavao bi u poplavljenim područjima. Socijaldemokrat sam po cijelom tijelu. Po cijenu života neću trošiti ono što nemam i tolerirati nerad jer jedino tako možemo biti kao Švicarska i Japan.
Sipa tako Milan Bandić kao iz rukava recepte za bolji život u Hrvatskoj kad on bude imao vlast. Obećava reforme i struku umjesto stranačkih uhljeba. Bandić je čista suprotnost “zakopčanom” premijeru, ali i hladnom vođi oporbe. On “čovjeka grli pogledom”, kako se jednom točno opisao, a njih dvojica se “boje ljudi”.
Bandić je prošli put do nogu poražen na parlamentarnim izborima. U koaliciji s Čačićem sljedeće godine će vjerojatno proći malo bolje. Ali iluzorno je očekivati da će to spasiti Hrvatsku
U svakoj državi ta vrlina bi bila važna za izbor političara, a u Europi je sve više primjera onih koji su i uspjeli.
No, za razliku od njih, Bandić nije novo lice. Mikijeva okretnost, radišnost i mogućnost organizacije se ovaj tjedan razbila na jednom banalnom problemu. Trebalo je organizirati odvojeno prikupljanje otpada. U dvije godine on to nije uspio. Također, njegovi stručni zastupnici u Skupštini šute. Velike prometne investicije su stale. Zagreb još nije ništa izgradio novcem EU fondova. Nisu to jedini njegovi konkretni neuspjesi, ali najbolje pokazuje kako se puno priče i samohvale razbije kada treba nešto složeno napraviti.
Bandić na raspolaganju ima svake godine gotovo sedam milijardi kuna. Koliko i svi ostali gradovi zajedno. Ali, eto, nije uspio postaviti kante, a kamoli imati centar za razvrstavanje otpada, spalionicu. Zamislimo čovjeka koji ima 40.000 kuna plaću. I svaki mjesec odvaja 20.000 za sirotinju. Bio bi omiljen. Ali to ne znači da bi mogao voditi državu. Gradonačelnik Zagreba se ponaša upravo tako. I uspijeva. Barem u Zagrebu. Prošli put je do nogu poražen na parlamentarnim izborima. U koaliciji s Čačićem sljedeće godine će vjerojatno proći malo bolje. Ali iluzorno je očekivati da će to spasiti Hrvatsku.