Fotografija snimljena u bazilici svetog Petra, na sprovodu pape Franje, bit će amblematska. Ta se slika već sada naziva povijesnom, trajno će se pamtiti i bezbroj puta objavljivati. Dva državnika sjede jedan nasuprot drugog, primiču si glave, kao da nešto šapuću, pa se čini da je jedan ispovjednik, a drugi skrušeni vjernik.
Ali nema u tom prizoru ništa od kršćanskog sakramenta pomirenja, nema tu vjerovanja u Boga koji ne želi našu propast, koji vidi sve naše grijehe pa nam iznova i i iznova nudi susret sa sobom u pokori ili ispovijedi.
To je prizor jednog oholog, samoživog i sebeljubivog državnika, kompromitiranog, a - kažu mnogi - i silno korumpiranog, koji drugog lidera želi uvjeriti da se mora odreći velikog komada svoje zemlje, zaboraviti na 70.000 izgubljenih života, i sve prepustiti zločincu i agresoru.
Bilo bi ohrabrujuće kada bi papin sprovod donio mir desecima milijuna Ukrajinaca, bilo bi lijepo znati kako je Trumpova želja da se prekine krvoproliće i rat čista, motivirana samo idealima humanizma i pacifizma. Ali Trump je te ideale davno odbacio, vjerojatno ih nikad nije ni razumio, kamoli prihvaćao. On je još 2020. u sjedištu UN-a rekao da budućnost "pripada domoljubima", da "mudri lideri vlada stavljaju dobrobit vlastite države i vlastitog naroda na prvo mjesto". On je tada jasno poručio da je od globalnog mira i dobrobiti cijelog čovječanstva važniji interes jedne nacije. Ili, bolje reći, interes oligarhije koja u toj zemlji želi sva bogatstva i svu vlast.
Paradoksalno je, pa i zastrašujuće, da u srcu jedne od najsvetijih građevina kršćanstva, religije koja je stvorena kao univerzalistička i nadnacionalna, o sudbini jednog naroda i milijuna ljudskih života glavnu riječ vodi takav čovjek.