Uh, da Islanđani ostanu bez najboljeg igrača, sve bi bilo lakše, komentiralo je društvo.

- Je. Baš. Kak da ne. Još da im sudac isključi jednog - dodao je drugi. Nisu ni dovršili razgovor, a Sigthórsson je zbog ozljede napustio teren, a potom Skulason zaradio crveni karton. Ma nije moguće! Jest. 

- E, sad da si još zabiju autogol - bio je sljedeći komentar... Ta želja ostala je neuslišena. 

Uglavnom, od početka kvalifikacija, gola Rakitića Makedoniji s centra, Baleova promašaja u Walesu, gola Aquillanija u nadoknadi, koji nas je odveo u kvalifikacije, do ždrijeba koji nam je darivao Island, Hrvatsku prati nevjerojatna sreća. 

Od završetka Eura u Poljskoj i Ukrajini igra nam je kao Šukerova frizura. Monotona. Teško se na nju netko može “zapaliti”. No stiglo je vrijeme, točnije 90 minuta, u kojima vremena za popravak nema.

Kažu da postoje četiri vrste ljudi. Prvi nemaju nikakve ciljeve. Drugi imaju, ali ne znaju kako ih ostvariti. Treći idu prema cilju, ali na putu pokleknu, padnu i odustanu. Četvrti stižu do cilja unatoč svim preprekama. Na tom putu padaju, gube, plaču, tuku ih, ali oni se, bez obzira, dižu i stižu do cilja. Takvi su uzor i ponos cijelom svijetu. Takva je Hrvatska bila oduvijek. Patili smo, prošli suze i znoj, gubili smo bitke, ali cilj bismo ostvarili. 

Maksimirskih 90 minuta pokazat će u koju kategoriju pripada ova generacija. Za dobrobit hrvatskog nogometa, nas navijača, pa i cijele Hrvatske, vjerujemo da su Mandžo, Modrić, Raketa i društvo ona posljednja vrsta. Oni koji nikome ne priznaju da su bolji. I koji uvijek stižu do cilja.