Ima neke lagane tjeskobe, možda i osjećaja žalosti, kad gledaš kako se neke gotovo vječne pojave oko tebe polako gase. Odlaze, a da to još ne znaju.

Milan Bandić je postao takva tužna prikaza. Potvrdio je da u bazičnoj hrvatskoj politici jedino vrijedi kad možeš davati samo svojima. I tako kupovati ugled, lojalnost i sve drugo što ti treba. Prošla su vremena kad su pristupnici javno svjedočili o osjećaju uskrsnuća koje bi ih obuzelo kad bi rukom posegnuli za stranačkom iskaznicom MB 365. Sad, eto, Bandića šamaraju u njegovu saborskom klubu. Pa se može reći da se spustio na razinu političkog žmigavca kojeg, sićušna i ne bez niza ozbiljnih felera, ministrica obrazovanja Divjak javno ponizi i šamara.

Okrenuli su mu leđa prebjezi i žetončići. Čudi Miki Bandić. Dosad je uglavnom znao izabrati koje će bitke i kako voditi. Sad mu se politički život okreće naglavačke. Kao da neslavno propada kroz sve one rupe koje se otvaraju na zagrebačkim mostovima. Jer pare idu na fontane i zelene travnjake. Valjda povezane s nekim kompleksima koje ljudi obično skriveno nose još iz djetinjstva pa se obnavlja periferija, a stari Trg maršala Tita u centru izgleda kako da su po njemu vozili ruski tenkovi.

Poraz na izborima za Europski parlament, unatoč niza specifičnosti koji se ne moraju nužno ponoviti na lokalnim izborima 2021., pretvorio ga je u nesigurnu investiciju. Dok on misli da čvrsto drži HDZ, Plenki drži njega. I ne samo u Gradskoj skupštini, nego i na marginama nekih državnih institucija. Bojim se da će se potvrditi stara izreka kako je teško odlučiti kad treba s dostojanstvom otići. Obično se to sve pretvori u veliku gnjavažu.