Stara izreka kaže, kuća se gradi od temelja, a popravlja od krova.
Isto pravilo, barem velikim dijelom, vrijedi i za političke stranke.
One se grade od lokalnih ogranaka i organizacija, a popravljaju ili kvare - a svakako mijenjaju - od samoga vrha, od osobe predsjednika stranke.
Za neke stranke to ne vrijedi u potpunosti: IDS ima kontinuitet politike i uspjeha pod svakim predsjednikom, a ni HNS se nije puno mijenjao pod svoja tri šefa.
Međutim, kod većih i važnijih stranaka promjene na vrhu uvelike utječu na promjenu ponašanja čitave stranke, s kasnijim posljedicama po kompletnu političku scenu.
Uzmimo, recimo, HSS. S jednim predsjednikom bili su u vladajućoj koaliciji sa SDP-om 2000. godine, s druga dva bili su u savezu s HDZ-om, a evo sa četvrtim Krešom Beljakom opet su se vratili SDP-u. U tim silnim pretumbacijama od ljevice do desnice Seljaci su gotovo izgubili identitet.
Osim što su dobili traženu prilagodljivost da budu koalicijski partner sa svakim tko im to ponudi. Reklo bi se, HSS je stožerna stranka hrvatske vlasti.
Kako Ćaća kaže
S druge strane, HDZ je kao najveća stranka pokazao da je savršeno prilagodljiv. Kako je mijenjao predsjednike, tako je slijedio njihovu proklamiranu politiku, bez obzira koliko bila u kontradikciji s onom prethodnom.
Pa je tako HDZ uredno prolazio i vraćao se fazama nacionalizma, korupcije, europeizma, državotvorstva, šovinizma, liberalizma, a sve te promjene uredno su - poput geološkog uzorka - slijedile promjene na čelu stranke.
Do prije samo tri mjeseca Tomislav Karamarko vodio je radikalno desničarsku politiku prožetu filoustaštvom, nacionalizmom, šovinizmom i na toj platformi serijski dobivao izbore. Zatim je došao Andrej Plenković i prodao priču o otvorenosti, umjerenosti, uglađenosti, europeizmu, modernom demokršćanstvu. Ili konkretnije, nakon prebrojavanja krvnih zrnaca HDZ sada ponovno pregovara o koaliranju sa Srbima.
Neki bi takve zaokrete nazvali manevriranjem tankerom u olimpijskom bazenu, ali HDZ je na to već navikao. On se okreće kako vjetar puhne. Ili kako Ćaća kaže.
Kao stranka HDZ je sve ono što treba biti. Dokle god se to svodi na ono najvažnije - obnašanje vlasti.
A što je sa SDP-om?
"Ljevičar, ali hrvatski"
Ta stranka nije navikla mijenjati predsjednike. U četvrt stoljeća promijenila ih je samo dvojicu. A obojica su u svojh desetak godina vladanja samo jednom došla na vlast.
I dok se Zoran Milanović nastojao što više odmaknuti od Ivice Račana, u osvit izbora za njegova nasljednika postavlja se pitanje u kojem je pravcu on uopće odvukao SDP.
Što je danas ta stranka nakon svih Milanovićevih vrludanja: socijaldemokratska, liberalna, neoliberalna, moderno socijaldemokratska, centristička, populistička, nacionalistička, građanska ili narodnjačka, radnička ili elitistička, desničarska ili ljevičarska?
Ili kako reče Milanović, "hrvatski ljevičarska"?
Dakle, ona koja to zapravo nije.
Pitanje je to za sve njegove nasljednike, ali i za čitavu stranku koja je u ovih deset godina Milanovićeva traganja za pobjedničkom formulom malo po malo gubila svoj identitet.
HDZ se lako prestrojio od crne desnice skroz do lijevog centra. Takvu fleksibilnost najbolje oslikava Gordan Jandroković.
A što bi se trebalo dogoditi sa post-milanovićevim SDP-om?
Kandidati za njegova nasljednika spominju odlazak prema ljevici, otvorenost nasuprot zatvorenosti iz Milanovićeva doba, okretanje radnicima, a ne tajkunima, kozmopolitizam umjesto paradnog nacionalizma, građanski umjesto narodnjačkog štiha...
Sve to zvuči marketinški privlačno, ali tu postoji par problema.
Šminka ili potreba?
Prvo, članstvo je u pet navrata biralo ovakvog Milanovića i podržavalo ga u ovakvom vođenju i u ovakvom profiliranju SDP-a. Baza je, dakle, rekla svoje.
Drugo, u tome ga je slijedila i podržavala (riječju, djelima ili šutnjom) upravo ova oligarhija koja sada pokušava iznjedriti njegova nasljednika. To su njegovi ministri, njegovi suradnici, među njima čak i onaj vječiti suparnik koji je deset godina skupljao hrabrost da se kandidira za šefa stranke, čekajući odlazak aktualnog šefa.
HDZ je na svom primjeru pokazao da umiveno lice može na brzaka oprati dobar dio prljavštine s lica stranke. SDP bi mogao na kraći rok oprati Milanovićeve gafove i retoričke ispade, njegove pogreške i naprasne obračune s protivnicima.
Baš kao što je Milanović kompenzirao Račanovu legendarnu neodlučnost, pasivnost i kompromiserstvo. Ali što to znači na dugi rok?
Hasanbegović je vrh sante
Ako se stranka doista popravlja od vrha, odnosno ako je zadatak doista popravljati stranku, onda i Plenkovića i Milanovićeva nasljednika čeka mukotrpan posao.
Plenković se već sad muči sa Zlatkom Hasanbegovićem, a on je samo vršak ogromne desničarske sante na kojoj je donedavno Karamarko krčio put prema vlasti. Hoće li Plenković otopiti tu santu ili je zahvatiti kad mu se ukaže potreba?
SDP je u deset godina samo jednom došao na vlast, postojano gubi utjecaj u lokalnim utvrdama, gubitak povjerenja birača sada se već broji u desecima tisuća, a sve to znači da Milanovićeva nasljednika čeka dubinska reforma stranke.
Međutim, ako su promjene na vrhu namijenjene tek ušminkavanju stranke radi njezine lakše predizborne prodaje (glasačima ili partnerima) ili samo u svrhu interventne sanacije krova protiv prokišnjavanja (gubitka glasova), tada se čitava stranačka politika svodi na šuplju parolu "drži vodu dok majstori odu".
Strankama, naročito ovim najvećim, tada prijeti opasnost od još dubljeg urušavanja. Uz rizik da sa sobom povuku čitavu Hrvatsku.