Prolazi polako i sedma godina otkako je Hrvatska u jakoj želji da dokaže EU svoju predanost u borbi protiv korupcije krenula u veliki val uhićenja po državnim tvrtkama i ministarstvima. Kapitalni ulov je bio bivši premijer Ivo Sanader. U ovih sedam godina nagledali smo se uhićenja i pritvaranja, ali krajnji rezultat je zaista dvojben. Ispada kao da je sve bila farsa. Osim što su Sanaderu poništene sve osuđujuće presude, niti ostale velike ribe koje su uhićene ne sjede u zatvorima. Dapače. Većina ih je negdje na slobodi. Razlozi za to su različiti - od nedovoljno dobrih optužnica, pogrešaka u proceduri, čudnih sudskih odluka, poništenja presuda....

Posljednji slučaj Milana Bandića u sebi djelomično objedinjuje niz apsurda i niti scenaristi brojnih pravosudnih serija ne bi mogli smisliti takav zaplet. Pa čak i da su suci u toj seriji prikazani kao potkupljvi i/ili pod političkim utjecajem. Jedan sudac Županijskog suda je odobrio Uskoku praćenje i prisluškivanje niza osoba u aferi Agram. A sad njegove kolege s istog suda proglašavaju to prisluškivanje i odobrenje nezakonitim. Da apsurd bude veći, druge kolege isti nalog proglašavaju zakonitim za jednu drugu osobu. Ako Vrhovni sud potvrdi nezakonitost prisluškivanja, past će većina dokaza prikupljenih protiv Bandića i njegove družine. Teško je povjerovati da bi Vrhovni sud to mogao potvrditi jer je za Željka Sabu prihvatio kao dokaz snimak razgovora bez ikakvog naloga.

I koji je rezultat ovakvih pravosudnih vratolomija? Oni koji su uhićeni za korupciju prije sedam, pet ili dvije godine još su daleko od pravomoćnih presuda. Neki su oslobođeni. U svakom slučaju, rade ono što su radili i ranije ili uživaju u blagodatima skupljenog na prijašnjim funkcijama. Uz iskustvo zadnjih sedam godina, poruka je samo da se isplati krasti na visokim političkim i gospodarskim funkcijama. Ako imate za platiti dobrog odvjetnika...