Neki su možda bili protiv prevelike kićenosti, neki zdušno navijali za još više iskričavih svjetala, no moramo priznati da smo svi uživali u jednoj posebnoj božićnoj atmosferi za koju više nismo morali odlaziti u susjedne gradove razvikanih adventskih običaja, već su gotovo svi, i to tri godine zaredom, dolazili kod nas.
Zagreb se može ponositi, a i svi mi koji smo bili dio te adventske priče. Volim svoj grad i kad je tmuran i kad pada kiša. I kad je pakleno ljeti, e tad ga posebno volim, a najslađe ga volim u adventsko vrijeme kad svjetlosna čarolija gradske lokacije pretvara u svojevrsna svetišta i prozore u jedan drugi, neopterećeni i čudesan svijet.
Prve dvije godine zagrebačkog Adventa nisam bila među onima koji su prigovarali forsiranju svjetlosnih atrakcija i ugostiteljske ponude koja je u centar privlačila sve više i više ljudi, jer je moj grad postao jedna velika i zanosna pozornica, bez obzira što se nama stanovnicima centra život za to vrijeme stubokom mijenja. Gužve su sve žešće, a da o nedostatku parkinga ne govorimo.
Ove godine odlučila sam ostati u Zagrebu za vrijeme Božića i Nove godine i isprobati sve mogućnosti koje adventski Zagreb pruža i mogu reći da sam se zaista odlično zabavila.
I, da, odlučila sam pisati fotoblog malo češće. Možda je to samo novogodišnja odluka, a možda i ne. Vidjet ćemo. Fotkat ćemo.
Samo opušteno, šesto na sat!
Ana 600
Tekst u izvornom obliku pročitajte ovdje.
O autorici:
Po struci prvo fotografkinja, a zatim novinarka. Voditeljica kulturnog kluba O'grada. Samostalna umjetnica koja putuje, fotka, istražuje i uživa u životu.