Pišući knjigu o navijačima Dinama, uživao sam slušajući da je roditelj s djetetom bio svetinja. I veći sam idealist. Želim svijet u kojem nitko nikoga neće napadati ma koji dres ili šal nosio.

Ali, hajde, ako je to nemoguće, nije li svijest dovoljno razvijena, onda barem trebaju postojati svetinje u koje se ne dira. Spomen-ploče, spomenici poginulima. Sport ima svoje crkve, hramove, svoja svetišta. Nisu li zaštićena od oskvrnjivanja, postoji li ma i pomisao da bi ih netko mogao vandalizirati, besmisleno je.

Flek je dio povijesti hrvatskog sporta. Da se navijači Dinama i Hajduka zakrve u pivnici, da ih obuzmu nekontrolirane emocije, ploča je relikvija, svetinja, mora biti sigurna. Pivnicu da sruše, ploču nitko ne smije taknuti. Ne gaziš križ ili simbol bilo koje religije.

Ne diraš ploču u Fleku. Da je Česi sklanjaju zato što navijači Dinama dolaze u grad, pa to je kraj svijeta. Ljudi moji, kažu insajderi da su se mafijaši u New Yorku dogovorili da civil ne smije ni vidjeti mafijaški obračun, a kamoli stradati zbog toga, i nema droge na X metara od škole. Policija nema ništa s tim. Tko prekrši dogovor, mafija će ga riješiti. Kažu ljudi da su prvog prekršitelja – riješili.

Poslije je sve funkcioniralo. Da ne bude zabune, naravno da ne izjednačavam navijače s kriminalcima. I Dinamovi i Hajdukovi na mahove su primjer demokratske borbe za ideale cijeloj državi. I stranke i birači od njih mogu učiti.  Ali ako su krimosi mogli dogovoriti fair play, ne mirim se sa svijetom u kojem Česi moraju sklanjati dio hrvatske povijesti jer Hrvati dolaze u grad.

Što je iduće? Uskoro će spomenik Draženu Petroviću štititi skelama? U nekom trenutku, bilo da je stogodišnji rat, bilo da je desetljetni fajt, nema druge nego biti razuman, inače je propast.  Nadam se dogovoru. Sjedanju za stol i uspostavljanju fair playa, minimuma ispod kojeg nitko ne ide. To jest, nadam se svijetu u kojem vandalizam znači izopćenje “neodgovornog pojedinca”, a ne otvoreno ili prešutno odobravanje.