Neki dan je jedan moj kolega izazvao salve smijeha svojim "genijalnim" izumom. Čovjek bi kroz koji mjesec trebao postati prvi put tata. I to dvostruki. Pa se priprema na sve strane. Kao ljubitelj "pametnih tehnologija" ima i iPad i iPhone pa si je skinuo aplikaciju sličnu babyphoneu. Uglavnom, mudro nam je objasnio kako je super jer će moći bebama kad se probudi preko iPhonea pjevati uspavanke i reći im "smiri se, smiri se", a ne odmah trčati do njih. 

Kad je to izvalio, mi s malo duljim roditeljskim stažem smo se doslovce počeli valjati od smijeha. Čovjeku naravno ništa nije jasno jer kao super je aplikacija, a mi se cerekamo. Pa smo mi krenuli objašnjavati sve opsesivno-kompulzivne "poremećaje" naše djece koje niti jedna aplikacija na svijetu ne bi mogla riješiti. 

Prisjetili su se i neki kako su morali mjesecima pjevati uvijek iste pjesmice ili stajati na određenom četvornom metru u stanu s djetetom u rukama ako bi željeli samo malo mira 

Moj je recimo prvih tjedana nakon poroda spavao tako da bi glavu zavukao pod naše pazuhe. Do danas nam nije jasno ni zašto ni kako, ali se oboje sjećamo kako smo ga zbog toga zvali kifla. Kako god bi ga stavili on bi se nekako izvrtio i završio s glavom u nečijem pazuhu. Dobro da je bila zima pa smo uvijek bili u dugim rukavima. Ako bi se slučajno pomaknuli ne bi bilo nikakve šanse da spava dulje od dvije minute. 

Onda je uslijedila faza u kojoj je spavao samo na meni, a kada je malo fizički ojačao užasno mu je napeto bilo držati me za ušnu resicu ili čupati za onu mladu kosu koju niti jedna frizura ne može ukrotiti. Prisjetili su se i neki kako su morali mjesecima pjevati uvijek iste pjesmice ili stajati na određenom četvornom metru u stanu s djetetom u rukama ako bi željeli samo malo mira. 

Pa smo izvukli i druge trikove za smirivanje. Kod nas je recimo usisavač radio svaki dan barem sat vremena u prazno jer sam na netu našla da zvuk sličan bijelom šumu (koji oponaša zvuk koji bebe slušaju u maternici) smiruje. Neki drugi su djecu smirivali sušilom za kosu ili bi palili perilicu za rublje. 

Ni bajke nisu što su nekad bile

Ja sam i svojedobno razmišljala o, činilo mi se, fenomenalnom patentu. Slično onim seksi lutkama, da se proizvede lutka za bebe s umjetnom kožom kojoj bi se na neki način digla temperatura do razine ove ljudske pa da ta lutka umjesto mame i tate legne kraj djeteta dok ovaj recimo kuha ili sprema. To je jedina "aplikacija" koja bi radila u slučaju mog sina. To i pilates lopta na kojoj sam se naskakala za pola svog života. U međuvremenu sam je eliminirala vjerujući da mi neće tako skoro trebati, a sada to smatram vrlo bitnim roditeljskim gadgetom. 

Kod nas je recimo usisavač radio svaki dan barem sat vremena u prazno jer sam na netu našla da zvuk sličan bijelom šumu (koji oponaša zvuk koji bebe slušaju u maternici) smiruje 

To i playlistu koju moram pofriškati u skladu s ukusom budućeg djeteta. Prvorođenac me ubijao ljubavlju prema Zeki i potočiću kojem sam čak i posvetila jedan cijeli tekst, a kasnije se malo prešaltao na mamu Kukunku i Jujua. Sad je hvala bogu u ovim malo većim godinama u kojima se više ne smiruje ni pod pazuhom ni uz infantilne pjesmice već je dovoljan mali zagrljaj i pokoja sasvim solidna priča. 

Iako moram priznati da ove Disneyeve bajke baš i nisu osobito drage. U svakoj drugoj netko nekog ubije, želi ubiti, muči, ostavlja i slična čuda. A ni braća Grimm nisu bili baš plahe dušice. Recimo taj vuk i sedam kozlića. Em ih on sve pojede, em na kraju dođe mama pa vuku razreže trbuh da bi kozliće spasila i onda još natrpa kamenje. A tek Andersenova Djevojčica sa žigicama. Tu sam eliminirala do daljnjeg, ali sam se jednom zeznula i krenula je čitati sve dok mi moj nezakoniti nije počeo mahati glavom pa sam u zadnji čas upozitivila kraj. Da dijete ne bi imalo traume. 

U slučaju mog kolege neznanje je blagoslov, posebno jer čovjek čeka blizance pa će svaka njegova sreća, ali i nevolja ipak biti dvostruka. Tako da, ako misli da će mu iPod pomoći, tko smo mi da ga razuvjeravamo...