Najlakše bi bilo, u jeku prepucavanja oko Titova trga, HOS-ove ploče, Jure Francetića i Dana antifašističke borbe, zaključiti da bismo se naprosto trebali ostaviti rasprava o prošlosti i posvetiti se onome što će biti u budućnosti.
Ali što ako nas obrasci te naše prošlosti sustižu i spotiču na svakom koraku prema budućnosti?
Sinoć se, primjerice, u emisiji Otvoreno glavna rasprava vodila oko toga tko je bio gori, Tito ili Tuđman. Jedni su isticali da je Tito bio ratni zločinac i jugoslavenski diktator, drugi su kontrirali tvrdnjama o Tuđmanovoj zapovjednoj odgovornosti i ratnim zločinima.
I kome god se takva rasprava činila jalovom, ona ipak u sebi nosi klicu naših problema, naše propasti, pa i beznađa.
Najbolji učenik
Pogledajmo to ovako: Franjo Tuđman bio je Titov učenik i sljedbenik koji je usvojio i kasnije slijedio mnoge obrasce vladanja koji se upravo stavljaju jugoslavenskom vođi na teret.
Iza obojice ostaju krvavi tragovi ratnih zločina, većeg ili manjeg opsega. I u Tuđmanovoj Hrvatskoj forsirao se jednopartijski sustav u kojem se progonilo oporbenjake, svojatale zasluge za stvaranje države, politizirao Domovinski rat, branitelji uzdizali na razinu subnorovaca, uzurpirale institucije, zloupotrebljavao represivni aparat, pokušavali kontrolirati mediji, prozivali unutarnji i vanjski neprijatelji.
I više od svega, otada pa sve do danas, njegovao kult ličnosti.
Danas kad se miče Tito, na njegovo mjesto dolazi Tuđman: njegov trg, njegova zračna luka, uskoro i njegov spomenik.
Bolja budućnost
To je trebala biti bolja budućnost u odnosu na Titovo doba, na pad komunističkog režima i uvođenje demokracije i višestranačja.
Nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je koračala u tu bolju budućnost praćena istim ili sličnim boljkama. Njegovao se kult ličnosti Ive Sanadera, HDZ je opet uzurpirao državu, devastirao društvo, prozivao protivnike kao neprijatelje.
Onda je otišao Sanader, pa došao Tomislav Karamarko. Političar koji nije samo teglio Tuđmanovu bistu, nego i nametao boljševičku svijest u politici: vlada samo jedna partija, slobodno se govori u četiri zida, oporba se svodi na pet posto glasova.
Pa je otišao Karamarko, a došao Andrej Plenković. Političar kojem njegovi štovatelji već s idolopoklonstvom tepaju da je "najbliži Tuđmanu".
Verbalni delikt
I vidjeli smo ovih mjeseci kako to izgleda: hapšenje zbog verbalnog delikta, kršenje Ustava, gaženje demokratskih uzusa, ignoriranje procedure, obračun s neistomišljenicima, vladanje bez većine, ucjene i trgovina za kupovinu većine, tjeranje oporbe u podrume...
I to bi nam trebala biti ta bolja budućnost?
Kad god raspravljamo o prošlosti, o Titu i Tuđmanu, o partizanima i ustašama, o zločincima i boljševicima, istodobno zapravo naričemo nad vlastitom budućnošću.
Teturamo u tu našu svijetlu budućnost s ogromnim teretom prošlosti na grbači.
Bit će kako partija kaže
Opet se forsira prevlast jedne partije (HDZ drži Pantovčak i obje strane Markova trga), opet se prijeti neistomišljenicima, opet se stvara kult ličnosti (hadezeovci nose iste majice kao njihov šef), opet se koriste policija i pravosuđe za progon i začepljivanje usta, opet se Ustavi i zakoni prilagođavaju volji jednog čovjeka, u ovom slučaju premijera.
I opet se nezadovoljnicima i kritičarima poručuje da mogu otići iz zemlje. Bit će kako HDZ kaže - ili neće biti.
I tko onda još kaže da su rasprave o prošlosti jalove i beskorisne?
Mi uporno i postojano živimo obrasce te iste prošlosti, uz manje ili veće modifikacije, na bolje ili na lošije, na dulje ili kraće staze, s kobnijim ili manje kobnim posljedicama.
Tuđman kopira Tita, Sanader, Karamarko i Plenković kopiraju Tuđmana. Jedan kult ličnosti zamjenjuje drugi, novi spomenici zamjenjuju stare, nova partija zamjenjuje onu bivšu, ali obrasci i metode uredno se prepisuju, recikliraju, kopiraju i prilagođavaju. A nekad i plagiraju.
A još se nismo dotakli ni filoustaša.
I pored ovakve prošlosti, kome se više uopće raspravlja o budućnosti?