Što možemo zaključiti iz pola godine Milanovićeva mandata? Da smo mogli prištedjeti sto milijuna kuna potrošenih na izbore i izabrati predsjednika u Saboru. Na taj bi način njegov dosad pokazani pristup - samozatajan i izazovno antitradicionalan - imao puno opravdanje. Ovako je prezidencijalna diskrecija dramatično preplaćena.

Koju smo korist dosad imali od ovakve raspodjele moći predsjednika i premijera? Najjači predsjednički potez zadnjih 20 godina bilo je Mesićevo umirovljenje generala koji su mu navodno radili o glavi. Josipović je vodio akcije pomirenja po regiji, od kojih - ne njegovom krivnjom - nije ostalo ništa. Grabar Kitarović je proputovala 140 država, napravila masu selfieja s Trumpom, Putinom i nogometašima, lansirala se u MOK i to je to. Cijena mandata? Oko 200 milijuna kuna, kao i kod prethodnika.

Neposredni izbor predsjednika i ustavna raspodjela ovlasti nužno vode u ne nužno plodotvoran konflikt s premijerom i Vladom. Na kraju se sve svodi na to čiji će čovjek voditi tajnu službu, a čiji biti ravnatelj Televizije, tko će biti veleposlanik u Parizu, Berlinu... Odredba prema kojoj predsjednik “brine o usklađenom djelovanju vlasti” također je besmislena - naizgled nudi carske ovlasti, ali je toliko apstraktna da ne znači ništa. Predsjednik, nadalje, mora napustiti stranku iz koje dolazi, a kad ona dođe na vlast, u pravilu s njom upada u žešći sukob, nego ako vlast drži suprotni tabor.

Milanović i Plenković izgledaju kao dva goluba na goblenu naspram odnosa koje su imali Milanović i Josipović. Mesić se, pak, sjajno slagao sa Sanaderom. Prilično je sigurno da će Milanović u istom tonu nastaviti i sljedeće 4,5 godine, pa je pitanje vremena kad će netko doći na ideju promjene sustava. Najbolje da to učini on, jer je zagovarao parlamentarni izbor predsjednika. Ako su njegovi performansi dokazi u prilog samoukidanju ovog tipa izbora šefa države, na mjestu su.