Šuti. Trpi. Bit će bolje. U toj poruci se može sažeti mentalitet koji se ogleda u svim segmentima društva. I tu se ne radi o tome treba li prosvjedovati na ulicama ili ne. Nisu važni prosvjedi kao oblik izraza nezadovoljstva. Važno je svakodnevno ponašanje. Tolerancija na nepodopštine zato što nam je netko šef, rod, član stranke, poslovni partner…

Najbolji primjer je u poslovnoj zajednici. Među ljudima koji bi trebali itekako imati i znanja i iskustva. A onda se otkrije koliko su bili spremni šutjeti i trpjeti da ne izgube poslove, da se ne zamjere velikom šefu, da sačuvaju svoju poziciju. Neke tvrtke su pred sam sumrak Agrokora bile spremne dati Ivici Todoriću novac kojim bi inače mogli platiti svoje radnike. Iako se vidjelo da se sve raspada, još su vjerovali da će se nekako izvući, a ako uspije, onda će biti u nevolji ako nisu poslušni.

Ako ne sudjeluju u poslovima na rubu zakona. Ako ne sudjeluju u sramotnoj dogovornoj ekonomiji. Zato priča o funkcioniraju Agrokora nije priča o Ivici Todoriću nego o hrvatskom društvu i običajima. Isti je to model kao kad se za pregled liječnika traži neka veza, zovu prijatelji koji imaju svoje prijatelje koji baš poznaju onog tko nam treba. I svi znaju da to nije dobar model, da može biti bolje ako prekinemo s takvom praksom.

Ali šute i sudjeluju u tome. Jer ako oni prestanu, netko će drugi nastaviti i zato dobiti posao, prije biti na pregledu, zaraditi… I tako se vrtimo u krug. Tražimo promjenu, ali nećemo biti prvi koji će primjerom pokazati. Šuti. Trpi. Neka netko drugi odradi sve. Da bude bolje. Neće se to dogoditi. Svi zajedno, počevši od stranaka, vlasti, institucija, preko poduzetnika, pa do zadnje osobe, trebamo raditi na tome da se uvedu poštene prakse.

Upozoravati na loše. Reći dosta. Jer umjesto ogrtanja zastavama i nacionalnim bojama, to je iskreno domoljublje koje će zemlju učiniti poželjnom za život svima. I kojom će svi biti ponosni.